Do Bruxellesa dalek put
Piše: Elio VELAN
Europska unija je najvjerojatnije najveći konglomerat birokracije na kugli zemaljskoj: možete zamisliti koliko li funkcionara i činovnika radi u svim europskim komisijama, koliko djelatnika skrbi za 736 europskih zastupnika u glomaznom europskom parlamentu? Teško je shvatiti kako sve to funkcionira s obzirom na to da odluke koje dolaze iz Bruxellesa zalaze u sve sfere života pojedinca, građanina države članice i istovremeno državljanina velike zajednice država. Sav taj silni aparat neznanih, anonimnih birokrata ima svoju cijenu i vjerujem da je ona visoka.
Mislim da su činovnici Europske unije oslobođeni teškog tereta gospodarske krize, mislim da su njihove plaće zajamčene, krov nad glavom (njihovom) ne propušta i u slučaju velike poplave brana velike birokratske mašinerije, izdržat će sasvim sigurno do kraja, upravo će oni posljednji napustiti brod sreće i spasa. Jednom sam upoznao europskog činovnika, Talijana pravnika koji se nalazio u pratnji nekog europskog dužnosnika na nekom skupu u Portorožu. Pričao mi je da je, nakon toliko godina rada u europskim institucijama, njegov nacionalni osjećaj oslabio, došao je u Bruxelles kao Talijan i nedugo nakon toga postao Europljanin, odnosno počeo razmišljati na europski način, počevši od svakodnevne uporabe jezika: svakako engleskog.
Vjerujem da je Europska unija od svog osnutka do danas uspjela iznjedriti europskog birokrata, stručnjaka, diplomiranog intelektualca ili tehnokrata koji ne zna drugačije razmišljati nego na europski način i koji osjeća da je Europska unija njegov dom, jedini i pravi. Takvih ima popriličan broj, normalno među državama članicama dužeg staža; pravih Europljana u Sloveniji vjerojatno još nema, iako je moć birokratske pozicije, koja je opet konglomerat privilegija poput nekakvog staleža, jaki argument brzog prilagođavanja i mijenjanja osobnih svjetonazora.
Postoji, kao uvijek u povijesti, opasnost da birokracija odjednom postane sama sebi svrha, da se unutar europskih ureda iznenada dogodi rad nekog skrivenog inkubatora koji svakodnevno rađa, odnosno izbacuje na tržište novo čudovište, malog činovnika u glancanom odijelu, s kravatom, cipelicama i crnim fasciklom prepunim papira. Bivša engleska premijerka Margaret Thatcher toga se najviše bojala iako joj nisu vjerovali jer se zna da se svaki engleski napad na EU tumači kao napad na samu Europu.
Postojanje te mnogobrojne populacije birokrata nije dovoljna garancija svrsishodnosti same europske strukture, naprotiv, ona može postati teret ako nema misleće glave, a takvo što je teško prepoznati u današnjoj Europskoj komisiji, ili pak u Europskom vijeću, gdje se ministri država pokušavaju svakodnevno dogovarati. No, uza sve nedaće i nedostatke, jedan blagi duh lebdi iznad tog velikog birokratskog čudovišta koji osjećate tek pri dubljem promišljanju smislenosti Europske unije.
Vele zemaljski zaštitnici duha da bi trebalo svako toliko posjetiti grobnice iz Prvog svjetskog rata kod Verduna na francusko-njemačkoj granici, ili pak barake logora u Auschwitzu: Europska unija je odgovor europskom ludilu, odnosno zaštita od prijetećeg povratka ludila… Mi se sve više udaljavamo od te povijesne zbilje pa s obzirom na to da je čovjek biće kratkog pamćenja, teško je već danas dokučiti do kada će se taj blagi duh zadržati iznad Bruxellesa i prijestolnica država članica.
Posvuda u Europi grade se novi oblici integracije, povezivanja, niču euroregije, makroregije, inicijative i regionalne strategije, države se pokušavaju povezivati, a golemi novac troši se na prometne veze, europske željeznice, autoceste… Pitam se postoji li neka druga varijanta bijega od Balkana no što je Europska unija? Može li nju nadomjestiti hrvatska pamet i dalekovidnost, normalno uz pamet i dalekovidnost susjeda Bosanaca, Srba i ostalih balkanskih naroda?
Odgovor je vezan za budućnost Europske unije, a ta budućnost nije baš svijetla, jer taj ogromni birokratski sustav meni djeluje uznemiravajuće i doima se poput bezglavog bića, nekakvog crva čije se kućište širi u utrobi klimavih temelja. Mali primjer dolazi i od naših susjeda Talijana i Slovenaca koji cjeli niz godina koriste europske fondove namijenjene promicanju transgranične suradnje. Razdoblje financiranja programa pod nazivom Interreg od 2000. do 2006. tek što je završilo, a Europska unija je osmislila novo šestogodišnje razdoblje financiranja slovensko-talijanskih programa transgranične suradnje koje je započelo 2007. i koje će se okončati 2013. godine.
Vele da je novo razdoblje korištenja europskih fondova donijelo niz pozitivnih novina, vele da je EU dodijelio dodatna sredstva i zato se na natječaje javio velik broj kandidata s posebnih programima i projektima. Talijani i Slovenci oformili su mješovitu komisiju da bi odlučili kome dati prednost, odnosno kome dodijeliti sredstva, no dan-danas nitko još nije počeo s radom, sredstva su i dalje blokirana, a 2013. istječe rok od šest godina.
Fondovi su europski, dio su europskog proračuna, a sve se zaglavilo oko dogovora između Slovenaca i Talijana. Zbog nesuglasica država članica cijela se europska birokratska mašinerija zaglavila, nema tog europskog činovnika ili funkcionara koji može nešto pametno riješiti u korist Europe, u korist zajedničkog cilja, pa se postavlja pitanje čemu ta glomazna mašinerija?
Uzgred, ono što zaprepašćuje u tom sitnom primjeru velike europske mašinerije, koja ima namjeru promijeniti europsku sliku novim oblicima integracije, jest da kada je europski novac u pitanju, opet o njihovoj sudbini, o načinu trošenja, odlučuju stranke, političke opcije koje vladaju sitnim regijama i sitnim interesima. Teško je dokučiti što se europskoga tu može stvarno roditi i dogoditi osim trošenja europskog novca.
Glas Istre, 22.5 2010.
KOMENTIRAJ:
Nitko jos, valjda, nije tako sjajno analizirao tog savremanog birokratskog monstruma, koji zahvata Stari kontinent svojim sve duljim zalcima, kao sto je ovdje ucinijo Elio Velan.Bilo kakav dodatak tom vanrednom promisljanju bio bi ovdje suvisan.Osobno sam uvijek gajio snove, ne samo o konacnom ujedinjenju Europe, vec i globalne civilizacijske jednosti kao konacan cilj ljudske vrste.
Ovdje je tek na umu jedno slicno pitanje koje se nametalo u toku proslih sesdesetih godina, usporedjujuci cjelokupna dobra sa svim zlima koja su nanijeta australskom domorodcu od strane njegovog “civiliziranog” konkviskadora. Tamosnji dobar sugovornik pogodio me poput strijele usmjerene u Ahilovu petu: “To pute it in other way”:” predpostavi tog istog bijelog covjeka koji je ovamo stigao sa namjerom da ovdasnjem primitivnom domorodcu pokloni neke plodove sa jednog svog viseg razvojnog stupnja humanistickih vrjednota. Kakva bi danas bila Australia?!”
Hvala Eliu za jos jedno pobudjujuce promisljanje.
www.severinomajkus.com
Post je objavljen 22.05.2010. u 21:27 sati.