Marketing
Kronika brzog nestajanja
Rade Jarak: »Tango«, roman, EPH/Novi Liber, Zagreb, 2010.
Roman Tango je tekst na granici književnog eksperimenta, ali mu nipošto ne možemo spočitnuti da mu je svrha isključivo eksperimentalna, odnosno da je na račun forme nešto izgubljeno u sadržaju. Ni količina teksta - kad bismo znakove zbrojili u word countu, dobili bismo možda kvantitetu jedne novele - neće narušiti dojam da je tu doista riječ o romanu. Budući da se autor poslužio neuobičajenom grafičkom metodom, mećući svaku rečenicu u novi red ma kako kratka bila (a u ovome tekstu prevladavaju vrlo kratke rečenice, čak i one od samo jedne riječi), netko bi Tango mogao optužiti i za poeziju, ali opet ne: to je roman, po strukturi, dinamici, dramatici, likovima, obratima i po konačnom dojmu. Naposljetku, autor je naznačio da se ova proza nastavlja na nisku zajednički podnaslovljenu Enciklopedija očaja, koja se već proširila i izvan jedne, početne knjige takvoga naslova, pa nam i pripadnost tom zamišljenom i vjerojatno još nedovršenom slijedu unekoliko određuje i ovaj - ponavljam - roman.
Tango je radnjom smješten u Argentinu u doba diktature, u vrijeme kada je život vrijedio jako malo, kada je misliti drukčije, a pogotovo to mišljenje iznositi i u skladu s njime djelovati, bilo rizično i po život opasno; kada su režimski eskadroni smrti odvodili u mrak na tisuće takvih drukčijemislećih, i kada su specijalne tajne policije zemljom upravljale držeći je u strahu mrežom od tisuća plaćenih ili životom ucijenjenih doušnika. Unekoliko me ovaj roman podsjetio na znameniti klasik Manuela Puiga Poljubac žene pauka, samo što Jarak dileme svojih likova nije smjestio unutar zatvorskih ćelija, već na ulicu, u svakodnevne rutine njihovih nesigurnih kretanja od stana do posla s eventualnim postajama u omiljenim kafićima.
Radnja počinje kada glavna junakinja, bivša pripadnica revolucionarne proturežimske skupine, slučajem ili unutrašnjim nagonom skrene sa svoje svakodnevne rute i ugleda bivšeg dečka kojeg su eskadroni smrti prije mnogo mjeseci odveli u nepoznato i izgubio mu se svaki trag. Kako su tada stvari funkcionirale, on nikako ne bi mogao biti živ i na slobodi, osim ako nije postao doušnik, zaključuje ona, i zakoračuje u najmučnije razdoblje svoga života, ususret tragičnom završetku.
I sada je važno u priči o Tangu ukazati na vezu između sadržaja ovog romana i načina na koji je pisan odnosno tiskan. Rekoh već, unatoč maloj količini teksta, roman je izuzetno napet i dinamičan, a ta se napetost, i u nizanju događaja i u introspekciji likova, majstorski postiže s jako malo riječi i s najkraćim mogućim rečenicama. Te kratke i maloriječne rečenice međutim stvaraju i nižu izuzetno zorne slike, a gradacije dojmova o prostoru, atmosferi, emocionalnom i duševnom stanju likova, u trenu nas vode kroz stanja i događaje čijim bi mijenama drugi autori posvećivali čitava poglavlja. Doba, opisano u romanu, bilo je takvo: iako ispunjeno strahom i strepnjom, nije pružalo dovoljno vremena za paničarenje i postupno ispunjavanje užasom; osjetila su morala reagirati u trenu, odluke su se morale donositi brzo, a iza krivih odluka uslijedila bi isto tako brza propast.
Životna epizoda glavne junakinje stiješnjena među korice Tanga nalik je vodopadu koji se ruši u ponore sudbine, a scenografija i sociografija njenog životnog trenutka ocrtana je u detaljima, ali kristalno jasno. Mračan je ovo roman, mračna kronika još jednog nestajanja koje možemo čitati i kao svevremensku odnosno univerzalnu poruku: da, ovo se može dogoditi i nama; da, ovo se možda i dogodilo nekome koga poznajemo. I ne, u romanu nitko ne pleše tango.
(Objavljeno u Glasu Istre, 13. ožujka 2010.)
Post je objavljen 22.05.2010. u 14:09 sati.