Tek dva maila zaljepljena ovdje ,ali dovoljno da opišu kako se svijet u trenu može zaljuljati, ma koliko se branili....a pokušala sam...i dalje se ljulja...Jesam li bila preiskrena, napisala ono što se inače prešuti? Da li je odgovor tek odjek mojih riječi, ono što je pretpostavio da bih željela čuti? Hoću li imati hrabrosti provjeriti-to ne mogu tvrditi...Ima puno skica koje nisu poslane, poruka od kojih u zadnji čas odustanem-a onda, opet, neki Balašev stih me natjera da se upitam-griješim li što sam pobjegla natrag u moj mali, sigurni svijet...
Moram priznati da sam totalno zbunjena ovim što mi pišeš u porukama.Ne znam ti dati odgovore na tvoje upite, ne znam ni sebi objasniti što se to događa...Kemija, privlačnost, izazov zbog nove situacije, nedozvoljeno voće????Kako reagirati i kako se postaviti?Jedino što znam o tebi je ono što kažeš, mogu samo pretpostaviti da je istina.Isto tako i ti o meni...Čudno mi je sve to, nikad mi se takvo nešto nije dogodilo, inače sam trezvena, sabrana, ozbiljna.I ne igram se vatrom, tuđim emocijama, a posebno ne želim nikoga povrijediti.Da je izazov velik, iskreno,najveći do sada, to je nepobitna činjenica. Ali, ne mogu dozvoliti da zbog sebične želje za srećom, tako normalno ljudske, ikoga povrijedim, unesem nesklad u nečiji život. Sad mi je jako žao što sam ti napravila zbrku u emocijama, što sam se uplela u tvoj život.Ivane, ja ne znam lagati, reći da je meni svejedno.Ali-previše je toga što moram prelomiti, a ne znam kako. Nisam žena za avanture, previše sam djetinjasta u nekim segmentima a da bih se znala snaći u takvim situacijama, a ovo je igra za velike. Opet, sa druge strane, nismo više djeca, previše osoba je vezano-posebno kod mene- uz naše odluke i poteze, a da bi postupali impulzivno. Možda je najpametnije u ovom trenutku ostaviti sve koji dan da se staloži, da se pokušamo sabrati i razmisliti realno, posložiti kockice kako ja to volim reći.Ako se nastavimo igrati riječima, poletjet će za njima i želje i emocije..... I ovako muku mučim , da se spustim na zemlju....Ne znam, totalno sam out, što činiti......Da pokušamo napraviti prekid u komunikaciji?Što ti misliš, želiš, predlažeš?Molim te , dobro, dobro razmisli prije no što mi odgovoriš-ja sam tek obična, izgubljena i zbunjena žena....
Jedino sto znam je da te ne zelim izgubiti. Tvoje oci su ostavile dubok trag u mojima,tvoj glas jos odzvanja u mojim usima,a osmjeh....zarobio me je. Ja protiv sebe ne mogu,ovo je jace od mene,od mog razuma... Inteligencija postaje bezvrijedna kada se poveca broj otkucaja,kada ti ti otkucaji ne daju spavati, kada ti SRCE poslije duuuugog vremena ozivi osjecaj za koji si mislio da nikada vise neces dozivjeti.Ana , ja sam potpuno nemocan u ovoj situaciji, zarobljen nadom,ceznjom i iscekivanjem kao malo dijete pred izlogom punim igracaka. A protiv sebe se ne ne isplati boriti, uvijek gubis....
Zato, volio bih postati dijelom tvog zivota, sjaj u tvom oku i sve one spremljene puse pravilno rasporediti na prava mjesta...
Veliki pozdrav od mene i ovog ludog srca koje jako tuce kad pomislim na tebe...
Post je objavljen 21.05.2010. u 00:15 sati.