Putovao je cijelog svog života. Otkad zna za sebe. Toliko dugo, da više nije znao da li ga to zabavlja, ili mu je samo prešlo u naviku. Bojao se priznati da je zapravo riječ o onom drugom. Ali često to bude tako...
Sjeća se da je u početku uživao u svakoj sitnici. Veselio se rascvjetalom drveću na lijepim trgovima, i svim ljudima koje je sretao. Međutim, što je bio stariji primjećivao je samo jednu te istu arhitekturu, a odnosi s ljudima postajali su sve veća tlaka. Kovčezi su postajali sve teži i teži. To je bila jedna od stvari koje je mrzio, ali kao i mnoge ostale, bila je sastavni dio putovanja. Zapravo, bilo bi neprirodno ne usvojiti nešto novo na svakom mjestu, ne pokupiti nešto što postaje dio tebe. A kovčezi - svaki put neumoljivo sve teži i teži. Nije ih imao toliko puno na početku. Od kuće je krenuo samo s jednim kovčegom - Radošću. U Zagrebu je napunio drugi - Briga. U Madridu je kupio Strah. U Parizu, jasno, Ljubav. Nigdje ih nije napunio u potpunosti - uvijek je ostalo barem malo mjesta za još stvari, ali sa svakim novim putovanjem nastajala je potreba za novim kovčegom. Rusija - Rezignacija. Mađarska - Melankolija. Slovenija - Svađa. Amerika - Apatija. Mexico - Mržnja. Sada je pretrpan njima. Više nije mogao sam nositi svoje stvari. Sa svakim novim kolodvorom, svakom novom destinacijom, bila mu je potrebna sve veća pomoć. Međutim, on nije mogao stati. Nije imao hrabrosti prestati putovati.
Tog dana čekao je avion za Afriku. Želio se vratiti korijenima. Afrika je kolijevka naroda. Htio je krenuti ispočetka. Htio je pronaći inspiraciju da može nastaviti dalje. Kad je sletio na odredište, s prvim udisajem osjetio je onu staru radost. Nije mogao dočekati trenutak kad će konačno otići s aerodroma i početi razgledavati. Otišao je po prtljagu, razmišljajući kamo će prvo otići. No nešto je krenulo po zlu. Čekao je svoje kovčege sa ostalim ljudima, ali nikako nisu dolazili. Gledao je kako se traka vrti u krug, bez njegove prtljage. Čekao je i čekao, ali uzalud. A traka se i dalje vrtila, kao da njegovih kovčega nikad nije ni bilo. Nije dolazila ni Mržnja, ni Apatija, ni Svađa, ni Melankolija, ni Rezignacija, ni Ljubav, ni Strah, ni bilo koji drugi u nizu, koje je skupio s vremenom. Stajao je zaprepašten, ne znajući što da radi. Pao je na koljena, plačući. Putovanje je bilo njegov život, a nema putovanja bez prtljage. Shvatio je da ne može dalje. Shvatio je da je stigao do posljednjeg odredišta, a neće ga moći ni vidjeti. Zadnje što je shvatio bilo je to da se nikada ne možeš vratiti na početak.
Post je objavljen 20.05.2010. u 16:58 sati.