Naravno. Ništa nije trajno. Tako ni trezvenost. Opet sam se propio. S time (naravno, možda bi se to dogodilo i bez alkohola) se vratila i depresija. Tama me pomalo obuzima. Počinjem sam sebi smrditi koliko sam loše. Zadnja tri-četiri dana su me bacila s jednog životnog dna na drugo pa na treće. Gadim se sam sebi. Ne pomaže mi ni zaštitnik, ni djevojka, ni prijatelji. Naravno, žele pomoći, ali ja to moram srediti sam u svojoj glavi. Samo, čini mi se da sam izgubio volju da opet iznova gradim sebe. Pisanje me najviše tješilo prošli put, možda uspije i ovaj. Ne znam koliko stranica ću morati ispisati, ali ako mi pomogne vrijedit će svake uložene sekunde. Žalim što kvarim raspoloženje svojim voljenima. Neki su već osjetili moju negativnost, a nadam se da ću se oporaviti prije nego uspijem opeći i ostale. Moram se sabrati. Teško je. Naravno, nisam od onih koji uzimaju lakši put. Borit ću se. Koliko god to teško bilo. Volim život previše da bih ga se odrekao. Treba okrenuti sve na pozitivno. Ogromna snaga mi treba. I podrška. Više nego ikad. Mrzim kada sam toliko slab da se moram pouzdati u tuđu pomoć. Pogotovo onda kada sam sebi ne želim pomoći dovoljno. Zanimljivo je kako idem iz krajnosti u krajnost kako ovo pišem. Hoću bit bolje, neću bit bolje... Ne znam što to znači. Vjerojatno dio koji još nije potonuo. Zadnji ispruženi prst na ruci koja grabi prema svjetlu dok ju tama guši.
Post je objavljen 19.05.2010. u 22:06 sati.