Život u političkoj zajednici podložan je različitim "vještinama" i pragmatičnim potezima "preživljavanja" ugroženih političkih ideja, opcija i stremljenja. Sa tom se činjenicom suočavamo gotovo svaki dan - ali riječ je o starom a ne samo aktualnom problemu.
Zato je povijest islama i sukoba šiita sa sunitima zanimljiv ne samo s povijesnog ili suvremenog stajališta već predstavlja izvor niza paradigmatičnih situacija koje su korespodentne najaktualnijim zbivanjima i situacijama uopće.
U studenom 749. g. Ibrahim umire u omajadskom zatvoru. To se desilo samo nekoliko mjeseci prije abasidske pobjede nad Omayyadima u Kufi. U studenom 749.g. Abu al-Abbas, Ibrahimov polubrat, proglašen je prvim abasidskim kalifom. Godine 750. njegova vojska nanosi konačan poraz Omayyadima u Egiptu.
Tri desetljeća su Abbasidi ponavljali svoje vjerovanje u svetost Alijeve loze, nasljednika po Alijevoj liniji. No, odmah po uspješnom ostvarenju svojih ambicija, oni izdaju Alijeve vjernike koji su ih doveli do pobjede.
Pokrenuli su niz žestokih nasilnih mjera protiv dojučerašnjih šiitskih saveznika, ne libeći se njihovih smaknuća...zatvaranja pa i masakra. Na kraju su se Abbasidi proglasili suni dinastijom.
Takva situacija samo je razbuktala ekstremizam koji je, inače, tako svojstven šiitskom duhu.
S vremena na vrijeme, javljalili su se brojni pretendenti na egzaltirano mjesto Mahdija (skrivenog imama) kao svojevrsnog "skrivenog spasitelja". I kult sveca je dobivao sve više na značenju i sve je prisutnije razmišljanje kako imami i "dai" (imamovi direktni predstavnici) imaju čarobne moći.
Podjele koje su se javile unutar šiitske zajednice često su bile jednako tako duboke i temeljne koliko i podjele između šiita i sunita.
Abbasidska izdaja jasno je ukazala na potrebu za standardima prema kojima bi se moglo suditi o zahtjevima šiitskih vođa za polaganjem prava na predvodništvo unutar šiitskog pokreta.
Svi su prihvaćali Alija kao prvog imama. Hasan i Husein, njegova dva sina s Fatimom, jednodušno su prihvaćeni ka slijedeća dva imama. Muktar je međutim imamom proglasio sina kojeg je Ali imao s njegovom hanafitskom ženom.
Nakon abasidske izdaje šiiti su prihvatili nešto restriktivnije određenje imamata. Otada je većina šiita prihvaćala kako se imamat zasniva isključivo na lozi i na potomcima braka Alija i Fatime.
Time je najrestriktivnije tumačenje alijevske linije prihvaćalo samo Prorokove direktne potomke.
Osim toga, večina je prihvačala kako u jednom trenutku može biti samo jedan aktivan imam. Huseinov sin Ali priznat je od većine šiita (tada i danas) za legitimnog četvrtog imama. Alijevski imamat nastavlja se kroz njega.
Kada Ali ibn Husein umire, njegov sin Muhamed al-Baqir postao je peti imam.
On je uveo za šiite važnu vještinu preživljavanja poznatiju kao TAQIYYA.
Vještina taqiyya podrazumijeva pretvaranje, skrovitost ili oprez. Učenje taqiyya omogućava vjerniku (sljedbeniku) skrivanje svojih pravih vjerovanja - a da zbog toga ne "upadne u grijeh" (zbog čega bi mu, ako padne u ruke neprijatelja i izgubi život, "izmaklo mućeništvo").
Ova praksa omogućila je šiitima da svoja, sve radikalnija, gledišta prošire bez uplitanja od strane konzervativnih krugova.
Istovremeno su "šiitski agenti" bili u mogućnosti da lažu oko svojih pravih ciljeva a da se pri tom ne izlažu opasnostima božanske nenaklonosti. Tako su mogli uspješno poticati i artikulirati političko nezadovoljstvo podanika.
Naime, tijekom prve polovice osmog stoljeća u Perziji su neprestano bile prisutne revolucionarne aktivnosti malih neovisnih grupa koje su, ipak, redom bile poražavane od nadmoćnijih snaga, najprije Omayyadima a zatim i Abbasidima.
Jafar al Sadiq naslijedio je svoga oca kao šesti imam, postavši nakon abasidske izdaje, središnja točka okupljanja šiita i njihovog otpora. Njegova učenost i pobožnost bile su toliko jedinstvene da su ga kao autoritet prihvatili (i još uvijek ga prihvaćaju) čak i suniti.
Jafar je razradio "nass doktrinu" ili "duhovno imenovanje nasljednika" od strane vladajućeg imama. Jafar je jednako tako naučavao kako je imam mogao zauzeti "neaktivan politički stav" - oslobađajući šiitskog duhovnog vođu "dužnosti revolucionarne aktivnosti" usmjerene preuzimanju vlasti od svjetovnog kalifata.
Ova doktrina omogućila je šiitskom pokretu da se u uvjetima političke nemoći razvije kao VJERA.
Jafar je zatim proširio učenje svog oca o taqiyyu. On je, naime, ustvrdio da je imam mogao svoj neupitni duhovni autoritet "iskazivati i u šutnji".
Imam nije obavezan niti otvoreno uvrijediti niti otvoreno izazivati svjetovni politički autoritet vladajućeg suni sustava vlasti.
Prava dubina imamove moći mogla je biti pritajena.
Koliko su ova iskustva spojiva s današnjim vremenom za razmisliti je...ali je nesumnjivo kako je šiitizam baštinio zanimljivu doktrinu političke i duhovne pragme. Naizgled velik povijesni razmak dijeli nas od tog vremena - ali samo naizgled !
Šiitizam nosi u sebi niz stavova koji su svoje "društvene i duhovne kanale" izdubili i prema tekučoj rijeci nabujalih aktualnih globalnih zbivanja na ovoj našoj maloj Planeti.
Šiitizam naučava kako šiitski iskupitelj MAHDI strpljivo iščekuje božanski uređen trenutak za svoje konačno pojavljivanje na Zemlji (što i nije neki novum uzevši u obzir niz sličnih "učenja" mnogih religija).
Mahdi je "qaim" (posljednji) koji će utemeljiti idealnu islamsku državu. On je "sedmi Prorok-Hijerofant" koji će započeti "sedmo razdoblje čovjećanstva" onako kao što je Muhamed (Muhammad) započeo šesto.
Kao posljednji imam on će otvoriti pogled na ezoterijsko značenje cjelokupne prijašnje povijesti, te najaviti period čistog duhovnog znanja u kojem će istina zavladati svim oblicima ljudskog ponašanja.
Imam i njegovo znanje su superiorni čak i Kuranu jer Kuran, sam po sebi, otkriva smisao Zakona ("zahir") ili "učenja prema vani", dok je imam nužan da bi otvorio njegov "batin" ili "unutarnje značenje". Zbog toga se ismailiti ponekad nazivaju "batinije" a o imamu se često govori kao o "Kuranu koji govori".
Tim više je danas potreban "zapadni razgovor" o ovim stvarima. Baš zato da bi smo shvatili kako niti ezoterija niti kabalizam niti misticizam nisu nešto što je rođeno tek "jučer" (oni su duboko utkani u šiitizam). Jednako tako kao i vještina svakodnevne političke pragme i dijeljenje "duhovne" od "političke" snage - kao dvije isprepletene dimenzije naizgled dalekog Markuzeovog "jednodimenzonalnog čovjeka" ili Rismanovskog pripadnika "Usamljene Gomile" - a na što bi sve Jose Ortega i Gasett možda odgovorio "Pobunom masa" a Miguel de Unamuno, vjerojatno, "Tragičnim shvaćanjem života".
Post je objavljen 19.05.2010. u 20:22 sati.