Nije više tuga.
Sada je ravnodušnost. Sada je prazan duh. Iscrpljen od napora i frustracija tokom godinu i pol.
I pokušaj plakanja, ali suze su se potrošile. Zalihe u glavi su nestale, a spremišta su nestala. Valjda su i ona isplakana.
Tko zna, možda se i probudim iz stanja flegmatika i postanem ponovno kolerik.
Možda i učinim nešto da zadovoljim samu sebe, svoje potrebe koje su zadnjih par sati nestale.
I nije mi stalo više, i ljubav ne postoji.
Jer jedina koju osjećam je još ona koju krijem za tebe. Trud se nije isplatio, sumnjam da ikad hoće.
Ispravak ne postoji u tvojoj glavi a još manje oprosta. Ponos i predrasude.
Jelda?
I nemam svrhe, jer ne osjećam, jer volim, jer je ljubav poprimila oblik konstante i više se ne miće s mjesta.
Možda sam se samo privikla na količinu tuge i nedostatka?
I've been waiting for a guide to come
and take me by the hand
Could these sensations make me feel
the pleasures of a normal man
Jer nemam snage više molit, jer priznajem da odustajem, i moja je bila greška.
Ali nikad nisam dobila priliku ispraviti ju.
I hvala ti na tome. I hvala ti što nisi dao šansu ovom bezživotnom tijelu.
Možda si samo sebe pokušavao spasiti?
Hvala na svemu, ja ću se i dalje odnositi prema sebi kako sam zaslužila.
Osorno i s gađenjem.
Post je objavljen 19.05.2010. u 17:11 sati.