turimti
Tukica & Tukac
Jutros sam se probudila s osmijehom. Buđenje. Netko s debljim bankovnim računom, netko bogatiji za dividende HT-coma. Netko s pozivom na Sud. Susjed Ante s malom purgerkom. Don Šime s rukama u pekmezu. Smokvinom...Nevino.
Svi se bude s nečim. I moj Tukac sa mnom...S osmijehom, također.
Smijeh je nešto najljepše. Naročito kada stigne nakon dobro provedene noći.
Ne diže nam se. Ni njemu. Tukac kaže: - Dosta je bilo. Meni, ne...
Ponovila bih sve, opet.
Vratila bih se u svoje ferijalne dane; ljeta u Dubrovniku, Vignju, Tučepima, Korčuli, Lumbardi, Mljetu, Poreču, Krku...
Slike prošlih vremena potiru jedna drugu. Sve ljepša od ljepše...
Tukac i ja smo djeca ferijala, radnih akcija. Iznad kreveta umjesto križa držimo njegov portret iz tih dana napravljen na ulici u Poreču. Sav ponosan, snažan, ogromnih ramena u pozi Napoleona, zavučenom rukom u šlic kratkih hlača.
Ispod portreta, komentar: - Najjači je onaj tko ima najjači argument u ruci!
Ja mu virujem. Svako tko bi posumnjao, prošao bi skoro kao oni policajci u autu kad su ostali začuđeni naletom napasnika koji je spolovilom slomio retrovizor.
Tukac je tvrd orah. Nikada nije prihvatio novu inačicu, novo ime „nježnik“ za ono što nosi u hlačama.
On ima teoriju: kurac je kurac. Bio on krut ili malo manje. Velik ili mali.
Ali, nježnik je za kurac. Nikakav.
Slažem se. Taman posla da drugačije kažem.
Desno od glave na naćnom stolu držim sliku s mostića za Koversadu gdje poziram gola s rukom na međunožju, skrivajući mufić. Poruka iz tih dana napisana na poleđini slike aktualna je i danas: - Ruku na srce dinar (dolar) je ojačao!
Sve se vraća. Sve se plaća. Upravo sam uplatila posljednju ratu kredita za auto.
Samo vrijeme ne možeš vratiti...
Osmijeh onda i sada nije isti. Onda, osmijeh mladosti, danas, osmijeh starosti.
A, opet mislim, osmijeh je osmijeh. Za kurac je biti namrgođen. Nježnika mi...
Post je objavljen 18.05.2010. u 14:43 sati.