Varšavska, ljubav i bol
Često smo svjedoci nemilih događaja, sukoba među maloljetnicima, nasilja nad djecom, nasilja među njima. Svjedoci smo svega nečega ne lijepoga, nečega što se dešava i nama zrelima, a kamo ne našim mlađarcima, našim radostima.
No za čudo nisam iznenađen, skoro pa da mi je normalno i dapače, očekivao sam i veći revolt i nemire. Zvuči čudno no istina je i neminovno je očekivati još veći bunt, nasilje, neposluh pa čak i razbojništvo. Nažalost to vrijeme neumitno dolazi.
Evo što želim reći.
Mladići i cure u pubertetskoj dobi i oni koji sada maturiraju rođeni su i odgajani u jednom čudnom poredku, stasali u vremenu izvrnutih vrijednosti, u vremenu carevine laži, u vremenu kome ja zapravo i ne znam ime niti ga želim znati i ne znam gdje bih ga svrstao.
Doba kad im hormoni divljaju, zbunjeni i razdraženi ne znajući što im se dešava, kad su umorni od samih sebe, gledaju okolo sebe odrasle a među njima i svoje roditelje kao uzor čekajući da im rečemo „idete pravim putem“!
A toga nema, nema podrške nema autoriteta, nema potvrde i sve ostane na čekanju.
Mi... koji isto tako ne znamo što nam se dešava.
Svi su zatečeni, začuđeni, sluđeni, zombijasti, jednom riječju većina pučanstva puca po šavovima, većina pučanstva Lijepe Naše je sjebana.
Apatična generacija pred zalaz uložila je svoje kino, svoja putovanja, svoje kazalište, šetnje, izlete, provode, ljubavi, sve smo uložili u ovaj svijet, u ovaj cvijet, da bi stvorili i oživili bajku pretočivši je u život.
Kanili smo okusiti plodove svih naših ljubavi jer mi smo voljeli, voljeli onaj znoj, radovali se umoru, zadovoljni šetali korzom. Radovala nas je radost svoje djece.
I mislili smo to je normalno, i još uvijek mislimo da je normalno jer nam tračak nade daju naši mladi koji imaju iste snove, isti onaj čip entuzijazma.
To je ono, to je ispravan put jer nije važno kako se poredak zove, taj naziv nije bitan, bitni su ljudi koji strše iznad žita, oni koji se nameću kao vođe, bitna su djela a hvale valja ostaviti narodu.
To je danas Varšavska.
To nije tek ulica neka, crni vreli asfalt po kome se gazi čizmom ili kotačem, to je simbol zajedništva, ljubavi i drugarstva bez obzira na ishod.
Zar je grijeh voljeti svoje, zar je grijeh braniti svoje od osvajača-kapitala. Zar moramo zatomiti u sebi čovjeka danas kad nam riječ sloboda viri iz uha, usta, nosa, žepa, taške, nogavice.
Danas na vrhu demokracije veći smo robovi nego u vremenu Matije Gupca.
Danas se nad varšavskom svio vijenac od trnja, danas je Varšavska topla od ljubavi, danas je Varšavska mokra od suza.
Danas je Varšavska sretna jer ima podršku, ima ljubav, ima mladost.
Varšavska živi!
Post je objavljen 18.05.2010. u 11:00 sati.