Tupo je piljio u jednu točku. To je bila njegova česta zanimacija. Sjedio je u kafiću i čekao da ga netko posluži. Čekao je već pola sata. Nije ni shvatio da je već toliko vremena prošlo. Misli su mu opet odlutale i nakratko je opet bio izvan ovog svijeta. Trgnuo se u trenu kad je pored njega zalajao pas. Pogledao je na sat i bio je upravo spreman da ustane i ode po knjigu žalbe, kad je netko sjeo na njegov stolac. Na njega!
U njega, zapravo. Tad je shvatio da opet neće biti poslužen, i da se nema smisla žaliti. Duhove ne poslužuju, i duhovi ne mogu pisati. Prošetao je do drugog slobodnog stola i opet je sjeo. Nije vidio smisla u tome da sjedi s nekim u stolcu i prisluškuje tuđe razgovore, iako ga je u početku to jako zabavljalo. Nakon što je shvatio da svi pričaju gotovo iste priče, odustao je od tog vida zabave. Čemu slušati tuđe žalopojke? Ili ne valja posao, ili ne valja brak, ili ne valja fakultet, ili ne valja seks. NIje razumio te priče. Nikad nije imao prijatelje. Obitelj je izgubio još dok je bio dijete, a novu nikad nije zasnovao. Poginuo je dan prije no što je trebao dobiti posao.
Sjeo je na prazno mjesto u kafiću - njegovo staro mjesto, gdje je prije često znao sjediti. U tom trenu je čuo konobaricu kako govori: " A gdje je Saša? Već dugo nije dolazio..."
I opet se zapiljio u jednu točku.
Post je objavljen 17.05.2010. u 23:26 sati.