Marketing
It's raining day again
Ljudi kroz život neprestano uče. Život je škola, i ljude se promjene. Samo u razdoblju najbržeg odrstanja i razvijanja ( pubertetu) ljudi dolaze do spoznaje svojih grešaka, svoje okoline i svojih postupaka. Postanemo svjesni života koji živimo, napokon. No, to nikada nije lako i prihvatiti i naučiti se s time, a vremena se nema jer s 18 godina, dolazi nešto gore od puberteta. Dolazi prislino odrastanje. Neki se time nose dobro, neki loše. No imaju nešto zajedničko, moraju se nositi time kako god znaju.
Često mi kažu da zaboravim prošlost i idem dalje. Ja kažem. Ako zaboravim prošlost, vratio sam se na početak. Ljudi bez prošlosti ne znaju živjeti, ljudi bez životne škole gotovo da ne znaju ni dan preživjeti. sami. A svi mi, na kraju moramo ostati sami.
Ne, nije ovo ni tužno ni depresivno, ovo je realno. Nisam osoba koja voli biti realna, ali ovaj pot pišem u eto, takvom raspoloženju i mentalnom stanju. Valjda mojih 10 minuta realnosti...
Često razmišljam, nerealno se nadam da će svijet promjeniti svoje lice. Nadam se da ću ovu izopaćenu realnost zamjeniti lijepom maštom, svojom glavom stvorenom.
Prešao sam sinoć igricu Indigo prophecy ili poznatije pod imenom Fahrenheit.
Naizgled zanimljiva avantura postala mi je najbolje gamersko iskustvo u životu. Čitao sam knjige, igrao igrice i gledao filmove. No nikad nisam vidio nešto ovakvo. I nikada me ništa nije potaklo na razmišljanje kao ta igrica. Svi bi ju mogli odigrati, traje oko 15 sati, ja sam ju prešao u 2 dana.
Igra je psycho - triler i ne mogu ju opisati, dojam koji je ostavila na meni je nešto posebno.
I razmišljanje koje me od sinoć stalno kopka... Dali stvarno vidimo svijet kakav je?
Osvrćem se po svojoj sobi i gledam u poster belphegora... mračno... nekima jezivo, meni lijepo. No, postoji li doista nešto spiritalno toliko jako da upravlja našim životima? Ne bog, bog da postoji svijet bi bio divan. Ne sotona, on da postoji svijet bi gorio, bio bi uništen. No sudeći u smjeru u kojem se svijet kreće, više izgleda kao da sotona postoji... No nvm, ne marim ni za jedno ni drugo.
Samo me zanimaju odogovori.... No odgovora nikada neće biti.
Neki ljudi pate i ne znaju zašto. I ja sam nekada takav. Tuga, bez razloga. Bol, bez razloga. Iako sve više imam razloga za to pa i ne kužim kad je s razlogom kad ne.
Pokušavam ići dalje, ali ne uspjeva mi. Jer svaki korak u nepoznato, boli, strah me je. Ne želim se vratiti na početak. ne opet.
San ili java
Tražio sam te sinoć ispod svoje postelje
Tužni su mi oblaci nad prozorom plakali
Nebo se je ljutilo i grmilo
Što kraj mene nisi ti.
Tražio sam te sinoć
U livadama svojih snova i ljubavi
Tražio sam te i htio ti reći kako ne mogu prestati te voljeti
Tražio sam te, u mraku si bila ti
Ali tame se ne mogu bojati kada uz mene si.
Umirem, umirem od želje da si tu
Volim te, i želim te, makar i u snu
Slušam što srce mi kaže
A ono mi nikad ne laže
Slušam ga kako priča mi
Ona ne smije otići.
Ne želim te pustiti
I neka sam proklet neću popustiti
Ne želim da odeš od mene
Jer upila si moje srce u sebe.
Poljupci, poljupci i meki dodiri
Iskreno ne mogu ih nikada zaboraviti
Okus s tvojih usana, još sada kao da si tu
Još ne znam jesam li u javi ili snu.
Polako padaju umorne kapljice kiše
Gledam kako priroda uživa u njoj i diše
Dok vjetar slabašne grane njiše
Ja promatram svoje srce kako pjesme za tebe piše.
Volim nebo... I volim pogledati kroz prozor i vidjeti sve ovo zelenilo, drveća i travu i grmlja i ostale biljke. Tako su divni nakon kiše, priroda je najbolja majka. kada znaš gledati, onda vidiš koliko je njen odgoj bitan za nas i sve oko nas. Jer svaki list s grane je njeno djete, baš kao i mi. A majka nas sve voli jednako, i sve kažnjava jednako. Po zaslugama.
Volim majku prirodu <3
Post je objavljen 17.05.2010. u 15:22 sati.