Marketing
kakav "krasan proljetni" vikend
Bila sam više mokra nego suha 
. Vjetar mi je strgao 2 kišobrana, a (kao) nepromočivi baloner i torba zapravo su skroz promočivi 
nema što se nije sušilo po vješalicama gdje bilo slobodnog mjesta.
A mi smo baš morali van po kiši i vjetru, jer smo u nedjelju bili pozvani na dječji rođendan a poklon kupili nismo. Preko tjedna možemo ili poslije vrtića što Vito ne želi ili predvečer kad se meni više ne da.
Iz Importane Galerije smo izašli sa velikom vrećicom + jednom iz dućana, pa sa svim tim na tramvaj i na plac 
. Viti je sve to bilo skroz zabavno, djeci ne smeta kiša, a i tramvaji prazni pa nije bilo otimačine oko stolice za sjednje.
Na placu sam već postojećim vrećicama pridodala još i onu sa picekom, grincajgom i 20 jaja. E ta me najviše veselila, a baš sam ih morala kupiti jer su mi trebala za kolač.
Kolač mi je pomagao raditi Vito, a najviše se motao oko zdjelica sa čokoladom, temeljito ih je postrugao 
. Htio je lijevati i čokoladnu glazuru na kolač al to mu ipak nisam dala da se ne opeče.
Navečer lagana zmešnjava sa svkervom koja je nazvala oko 6 da su oni kod Karlovca i da'l može mužić doći po nju na Velesajam. Ne može, radio je do 9, nije mogao promijeniti smjenu pa sam joj rekla neka uzme taxi i dođe do nas. 8,15, nje još nema. Nazovem mobitel al je isključen , pa vidim da je zapravo zvala sa nekog drugog broja. Nazovem taj drugi broj, nitko se ne javlja. Hm.
Nakon pola sata se svekrva ipak pojavila na vratima. Da nije bilo taxija nigdje u blizini, nego su je dovezli neki ljugiiz busa. Snađe se ona kad treba koliko vidim, a bogme može i hodati, u Cannesu su prohodali valjda 6 km svekupno. Baš su došli u vrijeme festivalalpa je bila gužva i bus se morao parkirati negdje na perifieriji.
A i u Manaco su došli taman u vrijeme Formule . A i vrijeme im je bilo fantastično, a kako bi drugačije i bilo na Azurnoj obali, eh.
U nedjelju smo Vito i ja išli na rođendan kod njegove prijateljice iz zgrade ali ne doma, nego 10-tak minuta dalje od kuće,a ja sam već nakon 100 m bila mokrih nogu. Bolje reći jedne noge jer sam upala u neku rupu punu vode . Na povratku ista stvar samo na drugom mjestu u drugu rupu. Ko' da nisam u kvartu nego na potpuno nepoznatom terenu 
.
Kad nisam gledala kuda hodam nego pazila da se ne smoći vrećica sa poklonom i tanjur s kolačima.
Glede istih, a baš su bili fini (francuska pita – donji sloj od žutanjaka, gornji sloj od bjelanjaka, oraha i čokolada, na sve čokoladna glazura) bilo je komentara.
Najprije teta od slavljenice da hoću joj dati recept jer vidi da je njen muž pojeo sve koji su bili na tacni ispred njega. Užasno mršava žena ušiljene face kraj nje uzme sa drugog tanjura, proba i kaže "običan biskvit sa čokoladom“. Ma nemoj, kokoš, pa što ti nisi donijela koji 
. Nisam primijetila da je osim mene još netko donio kolače osim onih koje je napravila baka. Sitna ženska zloba.
Odrasli smo se smrzavali iako smo bili na suhom i u zatvorenom prostoru al djeca su uživala naskakli su se i naplesali. Kad smo išli doma Vito je rekao da je njemu baš bilo lijepo. A to je ipak najvažnije.
Meni najljepši dio vikenda je bila nedjelja navečer, Vito je umoran od intenzivnog dana zaspao već u 7, a mužić je odvezao svekrvu doma. 2 sata mira i tišine, 2 sata samo za sebe 
.
Post je objavljen 17.05.2010. u 12:18 sati.