Marketing
Kovina face
Čudni su putevi svevišnji.
Čudni su općenito.
Jučer sam se probudio, obrisao junioru nos, nahranio nas, odveo u igraonicu, bio gladni krokodil kojeg je pola sata uz Roka nakantavalo još sedam gladnih klinaca i jedna mala koja me iscipelarila u pleksus, uždro se mlinaca kod kume i onda crtkarali slikovnice...
Oko četiri me Rokova mama obavijestila da će ipak doći večeras do Zagreba preuzeti mališu te da samim time mogu na koncert, jer unatoč svoj ljubavi svijeta prema Junioru i mom skrivenom paklenom planu da odemo zajedno skakat, na ovaj kijamet ne bi ni iguanu izveo.
Jedanaest godina ranije, dok su se još godine pisale s jedinicom naprijed, imao sam kosu do grudnjaka, mogo sam popit duplo više a da se sjećam i ne rigam i volio sam ići na koncerte.
Družio sam se s drugim, također sjajnim ljudima i tako proveo jedan nevjerojatan ponedjeljak za Bežigradom.
Kasnili smo na predgrupe, ali stigosmo.
Dani i Andi (naprijed), Gagro, Sablja i ja (iza) dođosmo nekako veseli do Ljubljane i nakon par pivkana oskrvnavismo stadionsku travu ljubljanske Olimpije, koju će i pola desetljeća kasnije zajedno s njihovim snovima alpskim Janezima uništiti i plemeniti Dado Von Pršo.
Uploaded with ImageShack.us
Metallica me tada razočarala, jer je bila na 138-om koncertu u nizu i isti su odradili kao da rađaju osamnaesto dijete – ovlaš.
Bacili su par palica i trzalica u raju, ja sam na podu našao od sijena prljavu majicu na neke bijele tetovaže koja mi je postala najdraža do 2006., pa nas je u povratku zaustavila murija i 40% posade strpala u bajbok, pa se vucarasmo do kolodvora sa 170 tolara u džepovima, pa se švercali u vlaku i ja još u zoru trčao na radno mjesto neopran...
I takve stvari se ne zaboravljaju.
I čekaju neki svoj rivajvl, štogod...
I stvori se tako bivša u 7, i ode sretni Rokinjo nakon tjedan dana muškog druženja, i ja izvučem kabanicu islanđanku, nemile čarape i ružne zimske čizme, pokupim Stokuću u Importanetu i krenemo preko par piva do hipodroma.
Pritom popijemo crnogorsku travaricu Travku iz plastičnog čokanjčeta i podijelimo pivu dućandžiju s nekim sremskomitrovičanima nenaviklim da u Hrvatskoj uokrug koncerata nažalost nema tetaka onkraj bačava s ledom punih piva.
Podignem tada i odvedem 90 kila nekog polumrtvog padajućeg bajkera do autobusne stanice i tako vratim karmu onom tipu što me doveo do blizu stejdža u Izoli na Parplima 1997.
I uđemo s 30.000 mokrih i sretnih ljudi u kaljužu.
Uploaded with ImageShack.us
Bokte mili.
Osjećo sam se ko onaj stolni nogometaš na feder.
Di se ustobočiš, tu si, nedo bog da te neko potegne jer padaš a cipele i noge ostaju.
Kad se mičeš, vučeš si nogu s dvije ruke, gliste ovuliraje od sreće i uzbuđenja...
I razblatismo se ko sretna prasad, nebesa mi sipe u Žuju, urlam refrene, Stokuća cijele tekstove, kucamo se i slavimo neke lijepe dane svoje mladosti, i ono bitnije – prvu međunarodnu pobjedu Čunjaša!
Naime, na turniru u Pragu naše su mlade snage dobile neke Čehe i sad jedva čekamo da se vrate i da popričamo uz gajbu-tri...
Gacamo ko čaplje u meksičkom zaljevu, prolazimo rječicu Nuždicu kod zahoda, skidamo kapuljače da bolje čujemo kidanje žica i onaj divni Ulrichov tvrdi a laki zvuk bubnjeva.
Uploaded with ImageShack.us
Ja tužan što nije bilo ništa od Misfitsa ni s Garaže općenito, ali zadovoljan odnosom starih (mašala) i novih (smeće) albuma, mokri i smrznuti ko članovi ŠD Šoderica-istok na natjecanju na lijevoj pritoci Irkutska lagano napuštamo poprište na kojem će sutra mnogi konj istegnuti ligamente.
Uploaded with ImageShack.us
Sibirski Woodstock je gotov, roba se suši, cipele
Uploaded with ImageShack.us
izribate, srce puno, glava čista.
Ponovilo se!
Da, "kovina face" je indirekt od "metal lica", koji sam frajer, a!
Post je objavljen 17.05.2010. u 12:14 sati.