Pregled posta

PROLOG

Julian Rachlin, jedan od najvećih violinista svijeta, nastupio kao ulični svirač - originalni tekst Branimira Pofuka u Jutarnjem.

EPIZODIJ

Ovaj poduži, no ako za njega imate ´uho´ - i vrlo zanimljiv tekst u Jutarnjem, opisuje hrvatsku inačicu fascinantnog eksperimenta američkog novinara Gene Weingartena od kojega je sve krenulo... eksperimenta kojeg je na jednoj postaji podzemne željeznice izveo uz pomoć poznatog američkog violinista Joshuae Bella, a vjerujem da ste za njega već čuli...

STASIM

Toliko prolaznika a toliko malo ih je stalo...
oprostite mi unaprijed što u ovim (ne)reakcijama prolaznika prepoznajem onaj isti još neugodniji društveni fenomen kad grupa nasilnika i višebrojnijih agresivaca čoporativno maltretiraju i cipelare pojedinca a slučajni prolaznici u većini prolaze, promatraju i ne poduzimaju ništa...
ili kad se dogodi nesreća na autocesti no automobili s pripadajućim im vozačima/putnicima i dalje kraj udesa prolaze, čak usporavajući da bolje osmotre ili mobitelima dokumentiraju krv jer krvi smo uvijek žedni...
pitanje je pri tom tko tu koga vozi...
unesrećeni dotle vapi u pomoć ili naprosto na cesti leži...
i ovdje se prije koji dan desio baš takav primjer ako krivo mislite da toga kod nas nema, odbacilo čovjeka deset metara, promatralo se pomno...
većini se prolaznika nažalost najlakše sakriti iza vela anonimnosti, utopiti u bezličnoj masi drugih te raspodijeliti teret odgovornosti sa svojih ramena na bezbroj neimenovanih ostalih...
pretpostavljam da je ljudska priroda takva, suvišno je nad tim lamentirati...
pri tom se prečesto zaboravlja da kad konačno dođu i po njih/nas - neće biti nikog da se za njih/nas zauzme...
kao što je i konačna posljedica neprepoznavanja ljepote potpuna osamljenost današnjeg modernog i u masi potopljenog čovjeka...

EKSOD

Moram priznati da me cijela ideja i poruka ovog zanimljivog pokusa iznimno dirnula i potaknula na razmišljanje, jer koliko nas je u svijetu danas toliko otuđenom, ubrzanom, ostrašćenom i ostranjenom uopće sposobno prepoznati ljepotu... po svemu sudeći jako malo... utoliko su takvi pojedinci koji prepoznaju ljepotu dragocjeniji jer smatram da su oni ono jedino što drži tkivo ovog duboko povrijeđenog čovječanstva na okupu.
Hvala Hissa. Hvala im. I hvala svakom tko je ovdje zastao i otvorena uha i srca poslušao, svi do jednog ste dragocjeni...