Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/matejuska

Marketing

Sarajevo ljubavi moja

Uvalila sam se u udobnu stolicu kod svoje frizerke, spremna na još jedno hedonističko uživanje u usluzi friziranja, feniranja i raznih ostalih anjanja, malo virkajući narcisoidno u vlastiti mi lik u ogledalu nasuprot, a malo zvirkajući ostale osobe u salonu.

Oko moje glave je poput lepršavog mađioničara, sa škarama u ruci skakutala moja frizerka, a na stolici do moje je sjedila još jedna gospođa, mušterija. Kradom sam analizirala malo moju frizerku, malo onu mušteriju, zabavljajući se, kao i obično, zamišljanjem njihovih života i procjenjivanjem, po njihovoj fizičkoj pojavnosti, koliko je kojoj sudbina bila (ne)naklonjena.

Gledala sam u dva kontrasta, u dvije potpune krajnosti.
Moja frizerka, pa... moglo bi se slobodno reći, anđeo u ljudskom obliku. Kosa - oblak svijetloplavih, veselih, ženstvenih kovrča, oči boje različka, fine, nježne crte lica, a stas... takav da su se neki muškarci iz susjedstva uporno pokušavali naručiti na šišanje kod nje iako je salon bio namijenjen isključivo ženskim mušterijama.

Mušterija pak, u stolici kraj mene, bila je, fizički, oličenje ljudske patnje na ovoj planeti.
Kosa - otužna hrpa neurednih, tankih, sivkasto-smeđih vlasi, put blijedozelenkasta, oči tako obične smeđe boje i nekako umorne, kao što je uostalom umorno djelovao i cijeli njen mršavi stas.

Sve u svemu bilo mi je udobno, ugodno, frizerka je čavrljala, ona umorna gospođa također, na radiju je svirala raznolika zabavna muzika, vani je pičilo svibanjsko sunce, jedna polovica moje glave bila je već uredno podšišana, život je, dakle, sve u svemu lijep, pomislila sam, taman kad su iz radija doprli prvi taktovi drage mi stare pjesme i glas Kemala Montena.

"Sarajevo ljubavi moja" prosulo se salonom tako iznenadno i tako iz čista mira da smo sve tri ostale zatečene. Ali, ne sve na isti način. Do tog momenta umorna i blijedunjava gospođa kraj mene, u sekundu je zasjala i počela sjetno pjevušiti refren, ja sam otvorila usta u namjeri da joj se pridružim, ali tada se kod moje frizerke dogodila nevjerojatna transformacija.

Njeno prelijepo lišce anđela u hipu je nagrdila duboka bora negodovanja, i ona drekne ružnim, jako ružnim glasom:

- Šta je ovo?!?
- Pa, Kemal Monteno - raznježeno će ona umorna, nelijepa gospođa.
- Da, ZNAM tko je to, pobogu!! - prosikta anđeo - Ali ne znam šta NJEGA imaju puštat na našem radiju!! -
- Pa šta fali, baš lipo čovik piva - odvrati joj ona gospođa sive kose.
- Pa nek' piva kako oće, ali neka piva TAMO a ne OVDI!!
- Bogati - zaintrigirano će njoj gospođa - a zašto ne bi smija pivat ovdi, a? -
- Zato šta je ovo HRVATSKA! I zato šta san ja Hrvatica! ETO zašto!

Utonula sam u svoju stolicu zaprepašteno, u grlu mi se stislo razočarenje, bogamu, pa zar ovo izgovara moja omiljena frizerka?? Ovaj anđeo plavih kovrča?? I bi mi najednom žao one gospođe, sigurno će ovo i nju pogoditi.

Međutim, gospođa samo mahne rukom, pokaže rukom prema radiju, i naloži frizerki:

- Aj mala, bogati ne pizdi, nego mi pojačaj malo Kemala, nisam ovu pismu čula sto godina!

Pogledam "malu", lice joj se pretvorilo u ljutu, namrštenu grimasu. Njene oči boje različka više nisu bile različak, nego hladni , modri odsjaj čelika.

Pogledam onu gospođu. Njene umorne smeđe oči su bile umorne na drugačiji način nego prije sat vremena kad sam ih tek vidjela. Sad su mi izgledale umorne od života življenog dušom i pjesmom, uz puno smijeha i, očito, još više suza.

Oči frizerke anđela bile su prazan skup plavog besmisla.

Ljepota je zaista, ali zaista vrlo relativan pojam.


Post je objavljen 16.05.2010. u 10:10 sati.