Ponovno je cijela zemlja zavijena u crno. Zapravo, svaki dan je zavijena u crno, svaki dan su novine i televizijski program puni loših vijesti, a čim izađeš van iz kuće čuješ gunđanja sve veće mase nezadovoljnika. No mi kao društvo smo posebno slabi na djecu i mlade, kako i priliči svakom živom organizmu. Zato cijelo društvo vrlo burno reagira na takve događaje, traže se razlozi, traže se krivci, traži se utjeha. Psiholozi analiziraju, građani mašu glavama i komentiraju kakva je to strahota i šta je toj djeci danas, a statističari evidentiraju te crne brojke kako bi iz godine u godinu mogli svjedočiti sve većoj i većoj propasti ovog društva. Branitelji su učinili što su mogli, teško je povjerovati da ih ima još živih s obzirom na to koliko ih je oduzelo život. Društvo je zatvaralo oči nad tim problemom, neshvaćajući i ne želeći pružiti potporu. Al kad se djeca počinju ubijati, e onda je već vrijeme da se počnu paliti mali alarmi u našim glavama. Nehajno i bezrazložno se razbacuje optužbama, da su video igrice krive, da je glazba kriva, da je kriv onaj mali problematični iz nekog i nekog razreda s kojima se taj nesretnik počeo družiti. No na kraju krajeva, samo je jedan razlog zašto si netko, a pogotovo netko tako mlad, želi oduzeti život, a to je upravo srž društva. Srž ovog pokvarenog društva, zbog kojeg se ponekad zamislim da uopće imamo sreće što nas se toliko uspije izvući žive glave. Depresija, suicidalne misli, opće stanje letargije i ćemera koje vlada svuda oko nas... I onda se optužuju nekakvi tamo bendovi i nasilni filmovi...
No sam čin samoubojstva je... fascinantan. Svaki normalan čovjek će reći da je to kukavičluk i da uvijek postoji drugi izlaz. I ima pravo. U jednu ruku.
Čovjek nema nikakvu kontrolu nad svojim životom. I onaj koji to misli živi u grdoj zabludi. Naši životi se sastoje od niza slučajnosti, sretnih i nesretnih. Kako kažu u filmu koji je lajtmotiv ovog bloga: svakom od nas se šansa za preživljavanje u nekom trenutku života približi nuli. I to je potpuna istina. Nas čista slučajnost dijeli od toga da baš neki pijani manijak ne izgubi kontrolu nad vozilom i pokupi nas dok bezbrižno stojimo na semaforu. To je onaj standardni tok misli: "to se ne može ili neće dogoditi meni." Al nekome se ipak dogodi. Netko ipak doživi tu fatalnu saobraćajku, netko ipak dobije taj tumor na mozgu, netko ipak dobije taj otkaz i ne može prehraniti obitelj. I nema kontrolu nad tim događajima. I naš život ipak ovisi samo o slučajnosti. Da li je onda toliko neshvatljivo da ljudi žele bar jednom u svom životu imati kontrolu nad svojim postojanjem, pa makar to značilo izgubiti ju zauvijek? Upravo kako je to Morrisey rekao, ja to razumijem. Netko će reći: "Al nije vrijedno, uvijek se može nešto učiniti, uvijek ima drugi put..." Al po čijim standardima? Tko će reći da je nešto vrijedno, a nešto drugo nije? Jest, sebično je prema obiteljima, prijateljima. Ali u glavi samoubojice vjerojatno nije. U glavi samoubojice vjerojatno su upravo svi oni sebični. I opet, tko tu ima pravo?
Ja nisam suicidalan. Netko tko me poznaje možda bi rekao da jesam po nekim svojim postupcima, ali nikad čak niti nisam razmišljao o tome. Previše volim život. I previše ga se bojim prekinuti. Ali razumijem zašto bi netko želio to učiniti. I na kraju krajeva, to je njihovo pravo, njihov život i njihov izbor. Ako se netko želi trovati cigaretama i alkoholom, učinit će to i nitko mu to neće moći zabraniti. Ako se želi ševiti bez zaštite, ni to mu nitko ne može zabraniti. Dal netko onda može zabraniti da se osoba ubije?
Pokušavam shvatiti koliko čovjek mora imati muda da stvarno počini samoubojstvo. I nije mi jasno, jer mislim da takvu hrabrost nikad ne bih mogao skupiti. Koliki košmar mora biti u glavi, koliko netko stvarno želi prekinuti patnje, koje su nama neshvatljive, ali toj osobi vrlo stvarne. Koliko čovjek više ne može podnjeti to da su mu svaki trenutak života obilježeni sjećanjima na ratne strahote, i koji u svojoj okolini više ne nalazi nikoga i ništa što mu te misli može odagnati? Koliko jedna mlada osoba mora biti na krivom putu ako smatra da ju cijeli svijet ne shvaća i da ju nikada neće moći shvatiti? Da, kukavica je, bježi od svojih problema, ne želi ih i ne može riješiti. Ali da li ih stvarno može riješiti, u ovakvom svijetu, kad skinemo ružičaste naočale?
I na kraju, gdje smo? Da li je okolina koja ne shvaća zašto se netko ide ubiti u pravu, ili je u pravu osoba koja na kraju krajeva jedina stvarno raspolaže svojim životom? Neznam, jer kao i sve u životu, ni ovo nije crno bijelo. Ali imam osjećaj da ćemo s vremenom viđati sve više i više ovakvih tragedija...
Post je objavljen 14.05.2010. u 19:00 sati.