Pavlova je tvrdnja tu posve jasna, vrlo snažno naglašena i često ponovljena. Možda najjasnije u Rim 3,27: "Smatramo, zaista, da se čovjek opravdava vjerom bez djela Zakona." A vjera po Pavlu nije tek neko umsko prihvaćanje vjerskih istina ili vršenje nekih propisa, nego posvemašnje oslanjanje na Boga, povjeravanje sebe Bogu. Čovjek zaista sebe ne može spasiti. Spasenje je čisti dar, dar koji čovjek može primiti samo po vjeri: tako da se posve osloni na Boga. Vjerom započinje drugo razdoblje spasenja.
Bonhoffer u ljudskoj bespomoćnosti koncentracijskog logora razmišlja o tome ovako: "Nije riječ u prvom redu o nekoj općenitoj vjeri u Božju svemoć itd. Takva vjera nije pravo iskustvo Boga, nego produžetak svijeta. Susret s Isusom Kristom. Svijest da je u tom susretu došlo do preobrata u ljudskom životu, a taj se preobrat sastoji u tome da je Isus 'tu samo za druge'... Vjera je sudjelovanje u tom Isusovu životu (utjelovljenje, križ, uskrsnuće) ... Naš odnos prema Bogu nije 'religiozni' odnos prema nekom najvišem, najmoćnijem, najboljem biću što ga možemo zamisliti. To nije prava transcendencija. Naš odnos prema Bogu jest novi život koji se sastoji u tome da 'živimo za druge', da sudjelujemo u Isusovu životu." Vjera što preobražava i usmjeruje prema drugomu, darom Božjim liječi onu urođenu čovjekovu sebičnost koje se, vidjeli smo, čovjek sam po sebi ne može nikako osloboditi. To je život Uskrsloga. Jer uskrisivši Isusa Bog je prihvatio Isusovo 'biti-za-druge' i osigurao svim ljudima svih vremena i mjesta tu ljubav, to biti-za-druge po Isusu.
Mjerilo dakle i načelo kršćanskoga života nije obdržavanje propisa i zakonâ, nego - ljubav, a ljubav Božja jest Duh Isusov: "Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan" (Rim 5,5). Stoga su kršćani "oni koje vodi Duh Božji" (Rim 8,14; usp. Gal 5,18), a ne oni koje prisiljavaju zakoni. To je kršćanska sloboda: da smo Duhom vođeni iznutra, a ne zakonom izvana. Kršćanin je mjesto zakona primio Duha, koji je "zakon upisan u srce" (Jr 31,34), kako je prorečeno za Novi savez. (...)
Novi život kršćana jest život u Duhu ili po Duhu. Jer po Duhu je Uskrsli medu svojima - za njih. Duh Sveti jest nutarnji dinamizam novoga života u pojedincima i u zajednici. To je onaj "zakon Duha života" koji nas "oslobodi zakona grijeha i smrti" (Rim 8,2), ali on je i izvor svakoga zdrava kršćanskoga iskustva. On izlijeva ljubav u naša srca (Rim 5,5), stvara prisne odnose između nas i Boga, kliče u nama "Abba" (Rim 8,15), pomaže nam moliti što i kako treba (Rim 8, 26), udahnjuje kršćanima dare (karizme i kreposti) za izgradnju zajednice (Rim 8; 1 Kor 12-14; 2 Kor 3), ispunja u nama "pravednost Zakona" (Rim 8,4), "zalog je besmrtnoga života" (Rim 8,11; 2 Kor 1,22; 5,5, Ef 1,14). Sav je kršćaninov život dar djelovanja Duha: život, molitva, trpljenje, nada - sve on vodi, prodahnjuje i zajamčuje. Kršćanska era jest vrijeme Duha. Duh jednostavno jest život vjernika i Crkve. To je tako živo jasno u Pavlovim zajednicama. U našima je pak očito "opala temperatura Duha" (i stoga postrožen režim zakonâ) pa ga i ne doživljavamo kao prodahnitelja svega života vjerničkoga i crkvenoga, nego ga zazivamo - često više obredno nego stvarno - samo u nekim specijalnim prilikama života. Istina, prava je poteškoća što kroz naočale scijentizma i tehnike svijet promatramo i doživljavamo kao 'zatvoren sustav' u koji ne prodire ništa izvana, u kojemu nema ništa nepredvidivo, ništa nadnaravno. A Duh je upravo to - "ne znaš odakle dolazi ni kamo ide" (Iv 3,7). Tako premalo računamo s opomenom koju nam evanđelje daje za trenutke neugodnosti i progonstva: "Ta ne govorite vi, nego Duh Oca vašega govori (i djeluje!) u vama" (Mt 10,20). Odveć smo programirani pa je teško prihvatiti i ozbiljno uzeti obećanje: "Duh Sveti poučit će vas u taj čas što valja reći" (Lk 12,12; Mk 13,11). Rezultat je onda redovito: mi te tjeskobe ne rješavamo jer ne možemo, a ne povjeravamo se Duhu, pa nam strahovi ostaju. Valjda bismo svi morali doslovnije i odgovornije uzeti riječi: "Duh Sveti... poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što ja rekoh" (Iv 14,26) i "upućivat će vas u svu istinu" (Iv 16,13). Bilo bi među nama više povjerenja, radosti, spašenosti, bili bismo više Isusovi i od Duha - kao zajednica i kao pojedinci.
Iz 'biti u Kristu' proizlazi tako i 'biti po Kristu', misliti i osjećati kao Krist (Kol 2,8; Fil 2,2). 'Biti u Kristu' znači i 'hodati po Duhu'. To je Pavlov izričaj za onu skolastičku "Agere sequitur esse" (djelovanje izvire iz bitka). To pak praktično znači: "Ne čini dobro djelo čovjeka dobrim, nego dobar čovjek čini dobro djelo" (Luther). Židovski je rabin mogao govoriti: "Ako ispravno ne živite, nećete se spasiti." Pavao pak govori: "Ako ispravno ne živite, niste spašeni." Kršćanska djela nisu uzrok spasenja, nego njegova posljedica. Pavao stoga uvijek najprije izlaže kršćanima otajstvo spasa, a tek onda pokazuje kako se ono odrazuje u životu spašenih. Djela su uzdarje za dar dobiven od Boga. Bog je Krista i Krist sebe dao za nas. I mi onda postajemo ljudi za druge.
Marijan Jerko Fućak, "Spasenje čovjeka u Novom zavjetu s osobitim obzirom na nauk sv. Pavla", časopis "Bogoslovska smotra", 1982.
Post je objavljen 14.05.2010. u 15:00 sati.