Marketing
60. years ago...first F1 race
Subota, 13. svibnja 1950. povijesni je nadnevak u svijetu automobilističkih utrka. Toga je dana na bivšem uzletištu Kraljevskih zračnih snaga Silverstoneu, četrdesetak milja sjeverno od Londona i prerađenom za tu prigodu u trkaću stazu, održana prva od sedam utrka svjetskoga prvenstva vozača Formule 1 (Velika Britanija, Monako, Indianapolis, Švicarska, Belgija, Francuska i Italija). Na automobilističkoj pozornici podignut je zastor skromne priredbe koja će s vremenom prerasti u veliki spektakl i opravdano steći epitet cirkusa u kojem se okreću milijarde dolara i eura. Vjerojatno nitko tada nije nije razmišljao o tako velikom rastu i komercijalnom uspjehu onoga što je prvi put u povijesti organizirao Kraljevski automobilistički klub (RAC = The Royal Automobile Club) i što je tom prigodom nazvano Velikom nagradom Europe, premda je kasnije prešlo granice staroga kontinenta. Jedno svjetsko prvenstvo u brzinskom automobilizmu održano je doduše još 1925. u Monzi, a sastojalo se od samo te jedne utrke, no svjetskim prvakom nije proglašen vozač (Gastone Brilli-Peri), već automobil (Alfa Romeo). Poslije 25 godina ideja je ponovno oživjela ciklusom utrka u kojima je prvakom proglašen čovjek, a ne stroj. Kada je te svibanjske subote markiz Antonio Brivio, predsjednik CSAI-a i bivši vrhunski vozač spustio startnu zastavicu okrenuta je nova stranica u automobilizmu i to ne samo simbolično. Na startnoj se rešetki zatekao 21 natjecatelj iz Argentine, Italije, Francuske, Monaka, Švicarske, Tajlanda, Belgije, Irske i Velike Britanije. Bili su odjeveni u široke plave tute, poput mehaničarskih, a glava im je bila prekrivena platnenom ili kožnatom kacigom. Jedino je Piero Taruffi imao kacigu od tvrđeg materijala, donekle otpornog na udarce. Glave su im stršile izvan školjke i gledatelji su mogli vidjeti svaki njihov pokret. Napore organizatora nije ugrozio ni brzojav koji je stigao iz Maranella 96 sati uoči početka utrke. U njemu je priopćeno Ferrarijevo odustajanje od utrke, a razlog tome bila je Ferrarijeva nepripremljenost da se suprotstavi tada najmoćnijoj svjetskoj momčadi. U istom je brzojavu potvrđen nastup četiriju Ferrarijevih automobila u idućim utrkama svjetskoga prvenstva. Ferrarijev vozač, 32-godišnji Alberto Ascari, držan je tada najboljim svjetskim vozačem i da je svjetsko prvenstvo postojalo 1949., kao primjerice u motociklizmu, naslov bi sigurno pripao njemu. U momčadi je uz sebe imao 41-godišnjeg Luigija Villoresija, prvaka još krajem tridesetih. Do tada su utrke bile uglavnom pozivnog karaktera i njihovo je održavanje ovisilo o volji i mogućnostima organizatora, no pravo prvenstvo nije postojalo. U tom je stilu započela i nova sezona utrka. Prva je postaja bila Pau, potom San Remo, Mille Miglia i Modena. Zanimanje za utrke raslo je u poraću s povećanjem gospodarske moći. Brojnost utrka uvjerilo je međunarodna sportska tijela u potrebu usmjeravanja najpoznatijih utrka u jedinstven međunarodni kalendar. Najpoznatije Velike nagrade s dugotrajnom tradicijom još s početka stoljeća, postale su utrke novoga svjetskog prvenstva rezerviranog za vozače. U tom je kalendaru sve do 1960. bila uključena i utrka 500 milja Indianapolisa, s nadom da se uspostave tehničke veze s automobilističkim svijetom s druge strane oceana. No tamošnje su se utrke desetljećima održavale prema vlastitim normama i pravilima. Bila je to uzaludna nada, jer su u Indianapolisu nastupali gotovo isključivo američki vozači. Prvo svjetsko prvenstvo održano je prema tehničkim pravilima iz 1947. koja su predviđala automobile obujma 1500 cm3 s kompresorom ili 4500 cm3 bez kompresora, a nisu postojala ograničenja glede težine ili goriva.
Velika nagrada Europe vozila se prvi put u Velikoj Britaniji i prvi joj je put prisustvovao britanski suveren. Osim kralja Georgea VI., kraljice Elizabete, visokih vladinih dužnosnika i diplomatskog kora, utrku je promatralo i 150.000 gledatelja. Tvorničku momčad Alfa Romea činili su 44-godišnji Nino Farina, vozač neosporivih kvaliteta koji je u mnogim prigodama znao ugroziti i slavnog Tazija Nuvolarija. Drugi Alfin vozač bio je 52-godišnji Luigi Faigoli, uz Nuvolarija i Varzija jedan od najboljih talijanskih vozača iz tridesetih. Jedini stranac u momčadi bio je 39-godišnji Juan Manuel Fangio, a za tu prigodu i Englez Reginald Parnell. Sjedili su u crvenim Alfettama 158 iz 1938. Ovi su automobili izrađeni u Ferrarijevim pogonima u Modeni prema projektu Gioachina Colomba i Alberta Massimina. Kasnijim preinakama 1,5-litarskom 8-cilindričnom motoru s kompresorom snaga je 1940. povećana od 195 KS pri 7200 okretaja u minuti na 225 KS pri 7500. Kasnije je snaga dodatno povećana na 275 KS, a 1950. na 350 KS pri 8500 okretaja. Osim spomenutih favorita na startnoj su rešetki bili zastupljeni modri i glomazni Talboti T26C, šest privatnih Maseratija 4CLT te britanske marke ERA i Alta s mnogo manjim automobilima koji nisu imali gotovo nikakve šanse da se bore za pobjedu. Većina je vozača za današnje pojmove bila u poznim godinama: Chiron (50), Étançelin (54), Sommer (44), Bonetto (47), Sanesi (39), Taruffi (44). Među njima bilo je i onih plave krvi koji su oduvijek punili startne rešetke, poput švicarskog baruna Emanuela de Graffenrieda i tajlandskog princa Birabongse Bhanubana, zvanog jednostavno princ Bira. Nedostajalo je prestižno ime Tazija Nuvolarija kojega su Englezi oduvijek zvali majstorom. Imao je 58 godina i još uvijek se nije ćutio svršenim vozačem. Velike je nade polagao u Cisitaliju Grand Prix koja se, međutim, nikada nije pojavila na stazi.
Engleski kralj rukuje se s vozačima Velike nagrade Europe
Istog je dana ujutro održana utrka Formule Junior u kojoj je pozornost privukao mladi Stirling Moss, ali je pobjeda pripala Franku Aikensu, pukovniku Kraljevskih zračnih snaga. U stanki između dviju utrka gledatelji su mogli razgledati izložene BRM-ove jednosjede koji su u mnogih probudili nadu da će se i britanska automobilistička industrija u budućnosti moći ravnopravno nositi s talijanskim trkaćim automobilima. Britanski tisak detaljno je pisao o utrci, a u prvom su planu bili princeza Margareta te grof Mountbatten i njegova supruga koji su dočekani pljeskom gledatelja. Vozači su najprije napravili krug zagrijavanja, vrativši se svojim mjestima na startnoj rešetki. Najbrži na treningu bio je Farina (1'50''8), a u prvome redu do njega bili su momčadski kolege Fagioli, Fangio i Parnell. Najbolje plasirani vozač u drugome redu bio je princ Bira. Sirena je označila minutu do početka utrke i 21 vozač pokrenuo je motor svojeg automobila. Jedino su četiri Alfina vozača prema nalogu voditelja momčadi Giovannija Battiste Guidottija (bivšeg Nuvolarijevog suvozača) učinila to u trenutku kada je nedostajalo pola minute do početka utrke.
Bira se na početku uspio probiti između crvenih automobila iz prvoga reda, ali je već u zavoju Copse Farina preuzeo vodstvo. Već u drugome krugu postavio je rekord kruga 1'50''6, vozeći prosječno 151,311 km/h. Ostatak utrke bio je trijumf talijanske mehanike i jedini koji su im se pokušali suprotstaviti tek nekoliko krugova bili su princ Bira i De Graffenried. Jedino je donekle razočarao Fangio koji je zbog oštećenog ventila morao odustati osam krugova prije kraja.
Jean-Paul Delsaux, jedan od kroničara utrke ovako je opisao ono što se događalo u Silverstoneu: „Alfe su diktirale zakon. Uske zavoje prolazile su veličanstveno, bez problema i ponovno su naglo ubrzavale na ravnim dijelovima. Na stazi na kojoj se uglavnom koriste samo veći stupnjevi prijenosa, osim na startu, Alfa se zabavljala. Fangio se prvi zaustavio u boksu radi punjenja goriva, a poslije njega Farina, dok su Fagioli i Parnell to učinili gotovo istodobno. Milanski mehaničari prosječno su potrošili 25 sekunda, čineći to velikom brzinom i preciznošću, pokazavši se u tome nedostižnima...“. Prema Delsauxovim tvrdnjama razlog Fangiovom odustajanju bila je oštećena cijev dovoda goriva. Farina je pobijedio vozeći prosječno 146,370 km/h u vremenu od 2.13'26''3, a na ciljnoj je crti bio bolji za 2,4 sekunde od Fagiolija i 52 od Parnella. Četvrtoplasirani Giraud-Cabantous u Talbotu zaostao je za dva kruga. Nakon završene utrke britanski kralj George VI. čestitao je momčadskome vođi Guidottiju koji je o tome kasnije pripovijedao novinaru talijanske Gazzette dello sport: „Bio je to trijumf Italije. Čitavo postolje bilo je Alfino: prvi Farina, drugi Fagioli, treći Parnell. A Englezi su mislili da će nas pobijediti... Sjećam se nelagode lorda Howea koji je htio odsvirati naš kraljevski marš. „Vidite“, rekao sam mu, „talijanska himna je drukčija“. Ravnatelj orkestra pritrčao je iznenađen i pokazao mi je partiture koje su mu stajale na raspolaganju: „Imam samo ove, odaberite vi“. Bile su to operne arije, sjećam se marša iz Aide, ali sam mu rekao: „Svirajte ovo, bit će dobro“. I na stazi u Silverstoneu, umjesto talijanske himne, zasviran je O sole mio“.
Napisao: Goran Slavić
Source: f1racing.com.hr
Post je objavljen 13.05.2010. u 22:46 sati.