…………….
Godinama poslije počela sam pisati Klupu.
Bila je to neka igra između Gospodina za kojim je trčkarao pas i ženskog lika koju sam nazvala Lidija.
Lidija je bila više likova. A ime zvuči neobično, bar meni. Kao Amelie ili neka lica koja uvijek odaju čuđenje. I plaču kad su sretni. Suze radosnice iz ganutog srca. Pravi biseri. Mislim na ime, a sama osoba Lidija ona je kompleksna. Kao kad čistokrvnog lijevaka učite pisati desnom rukom. Onda se događa :kažeš mu lijevo, a on obavezno pogleda desno. Onako malo smušena kao Jacques Tati u filmovima 'Les Vacances de M. Hulot' ili 'Mon Oncle' koje mogu pogledati mali milion puta.
(prava Lidija oprosti. Takvu te volim)
Tati je bez sumnje lijevak. Nitko drugi onako smušeno ne može prelaziti ulicu uvijek misleći koja noga ide prva. Lijeva ili možda ona druga za koju nije sigurna je li desna.
To je jedna Lidija. Druga osoba u Lidijinom tijelu misli i vjerojatno jest bila udata. Tu je muž koji je ostavio radi tajnice i djeca koja su između roditelja, kao što je uobičajeno.
Često je u depresiji i bježi na Klupu na kojoj sreće Gospodina s kojim se upušta u rasprave. Gospodinu zna da ga Lidija ne može razumjeti. On je sveznajući, to je jasno.
Nije to jednostavno. Dva uma koji se u ni jednoj točci ne mogu naći. Možete li zamisliti koliko je Gospodinu bilo dosadno. Njemu koji sve zna. Ali, nije stvar u umu. Radi se o srcu. A tome se Lidija , a i puno njih nadalo. Tom velikom srcu koji može utješiti.
Ali nije bila mirna.
Tu su, kod naše Lidije radilo o paralelnim životima,
Ali ima i treća Lidija, koja se pojavljuje kao Jelena. Imala je vezu s tim redateljem, koji je pak imao ženu i djecu, i onako je Jelena malo u tom smislu labavog morala. Lidija- Jelena misli da nije nikakvo zlo čisti seks s bilo kim, ako baš ne napraviš zlo – to nekako nije trpila. Mislim raditi zlo.
A u ovoj vezi napravila ga je njegovoj ženi, koja se na neki način mirila sa muževim nevjerama, jer nije pripadala tom nahvao svijetu koji se potpuno daje onom što radi kao da ulaze u neki novi neotkriveni svijet koji ima svoja posve drugačija pravila kao u onom filmu Kronike iz Narnije.
Iako su pravila igre uvijek ista, ali u nekim periodima života vladaju nama hormoni ili već nešto, obučeš novo odijelo i već si netko drugi (nemojte mi onu o o odjelu koji ne čini čovjeka)
Njihov bi život bio vrlo loša šala da se tu negdje ne šetka Gospodin, a ne treba zaboraviti ni psa.
A Gospodin zna kako izazvati savjest.
Ali o tome nekom drugom prigodom.
Znam ne zanima vas, ali mene zabavlja.
Post je objavljen 14.05.2010. u 07:55 sati.