Marketing
**~...Zovem ga tišinom svojih strahova, a sve što čujem je jeka njegovog imena....~**
…Prošla večer bila je tako jeziva, tako jezivo
Je podsjećala na prošlost i sve što se već događalo..
A danas? Svanulo je jutro, hladno i svježe
Probudilo me iz sna prošle noći…
Došla sam do svijesti, spoznaja poznatog me zaprepastila,
Uplašila…
Tražila je priznanje, priznanje
Da je sve više osjećaja koji se vraćaju
Nečujno ali u isti tren za ton
Preglasno…
Postala sam iznenada svjesna svoje besvijesti…
Što to tražiš od mene?
Što to tražim od tebe?
Gazimo već gaženom stazom
Bola, ponosa, laži, istine, prkosa…
Svega rečenog i svega prešućenog
Zar nam to treba?
Zar nam treba taj osjećaj?
Zar je bol nužno potrebna
Da mi pruži osjećaj da sam živa?
Da postojim?
Plašim se svega…što je bilo i
Svega što dolazi…
Plaši me spoznaja da si mi ponovo
Postao kao droga..tako nužno potrebna
Ali u istu ruku smrtonosna doza..
A on? Postao je protuotrov do kojeg je
Nemoguće doći…
Postao si tako nužno potreban
Mome tijelu i mome duhu
Ali on je potreban uvijek za jedan posto
Više...
Dali je tebi opet postao nužno potreban
Onaj fizički kontakt?
Hoće li se moj život ponovo svoditi
Samo na to kako ću izaći van ili na odmor
Kako ću vidjeti nekog od vas…
I onaj filing kad se moje tijelo buni i odbija
A srce me mahnito vuče bliže…
I ponovo onaj strah u kostima
Da svaki susret može sve učiniti prelijepim
Ali isto tako me dovesti do potpunog poraza?!
jer, sada već znam da nikada ne mogu
Znati na čemu sam….i kamo će me
S njim* odvesti zvuci tišine, zvuci
Noći…
Sinoć je bilo obično druženje
a ipak drugačije...
ležala sam ondje sama...
i legao si pokraj mene
stavio svoju ruku i dirao me po kosi...
neopisivo...
a moje misli kao prokleto
lude vraćale su se na varelovac...
I kao da još uvijek osjetim tvoj
Miris na koži još od sinoć iako je
To teoretski nemoguće jer,
Čim je prohladni zrak praćen
Zvukovima jutra ušao u sobu
I probudio me otišla sam pod tuš
Željela sam da mirisi nestanu, da
Nestanu sjećanja i osjećaji…
Da sve ono poznato postane nepoznati dio
Prošlosti
Počinjem se pitati koliko puta
Treba proživjeti bol da bi je shvatio?!
I otišla sam jedne noći korak dalje,
Dalje od alkohola…dalje od..______
Cijela ekipa…
I nije mi žao jer, sada se
To pretvorilo u ritual svako veče..
Sve češće sama…
Volim onaj tupi osjećaj kada ne mislim,
Ne vidim, ne osjećam…
Osjećala sam se mrtvom i osjećaj je bio
Odličan..
Marko, što sada kažeš?
Što kažeš na mene?
Dali me takvu poznaješ…
Dali bi me pozdravio na ulici?
Ne bi…znam…suze počinju
Kliziti niz lice…zašto plačem?
Nisam na dnu gdje sam bila
Ali me plaši da bi mogla opet ondje…
Nekada sam se bojala onih trenutaka kada
Bih trebala u krevet na spavanje
Pa bi se satima mučila oni su mi
Punili misli..ali sada se veselim tome
Jer svaku večer nešto teče mojim venama
Bio to alkohol ili što god….
Ali ne želim…osjetiti bolan udarac
Stvarnosti. Ne želim onaj šamar jutra
Koji peče na licu…
Ne želim suze koje prate oštru bol…
Ne želim ovo puko postojanje želim
Živjeti i osjećati se živom… biti netko
Nešto..nekome….
Ne samo sjenka koja postoji….
I upravo sam se probudila iz popodnevnog sna..
Sanjala sam nešto predivno trajalo je
Samo trenutak ali bilo je..bilo je kao…
Bajka…..Marko me poljubio
Još uvijek mi se ruke tresu
Samo zbog sna..
Zbog pet minuta bajke koja
Se više nikada neće dogoditi…
Ali ne mogu nadoći…
Ruke mi drhte glas mi puca čim
Pokušam nešto izustiti….
Odlazim u sobu…
Tražim nešto za probleme…
Uz to
Gutam mnogo alkohola..
I odjednom..sve je dobro,
Sve je kao nikada..
Lijepo i puno boja i mirisa…
Sve je isto a tako drugačije
Ne osjetim onu nadnaravnu
Bol…samo tupi zvuk osjećaja…
Koji kruži mojim bićem kao jeka….
Kruži ali ne nestaje…
Bol je jedini pokazatelj
Da sam još uvijek živa
Ne voljena, ne poštivana
Ali ipak…živa…
Post je objavljen 13.05.2010. u 16:10 sati.