jedino što sam jučer u predvečerje bila čula ,bio je cvrkut ptica i pokoji zrikavac.razmišljala sam o dječaku koji je neki dan sjedio na molu i bacao kamenčiće u vodu.sjedio je tamo potpuno sam neko vrijeme a onda čim sam se okrenula,nestao je.potrčala sam prema molu i ugledala otvorena vratašca u podu.nisam mogla izdržati da ne uđem.čim sam nogom kročila kroz a vratašca upalilo se svjetlo.čula sam tisuće glasova i vidjela tisuće sjena a svaki je pjevao svoju pjesmu.na drugome kraju prostorije stajao je dječak.potrčala sam prema njemu i vrata su se naglo zatvorila.dječak je ponovo nestao,glasovi su utihnuli a sjene nestale.našla sam se tamo sama usred ničega.očajnički sam pokušavala otvoriti vrata.suze su mi u strahu tekle.osjetila sam lagani povjetarac.odjednom je netko otvorio vrata.bio je to onaj dječak i pružio mi ruku,kako bih lakše izašla van.shvatila sam da je svaka sitnica iz e misteriozna sobe imala svoje značenje.zatvorena vrata označavala su patnje u ovome svijetu.sjene su bile obični ,normali ljudi sa svojim pričama i problemima.dječak je predstavljao početak novog,pravog prijateljstva.otvorena vrata najviše su me dojmila.ona su označavala novi pogled u život.
ps. -mojih ruku djelo
-priča je u prenesenom značenju
-nije se baš tako sve meni dogodilo na s obzirom da je u prenesenom značenju ,događa se svaki dan.
Post je objavljen 12.05.2010. u 14:13 sati.