Pitanje, izrečeno ili ne, izraz je razlika nekih. Nalazi se između dvije strane puta kojim se ide. Kada bi samo te dvije strane bile, bilo bi to to… dvije strane kao jedna stvarnost. Čak niti dvije strane nego takova stvarnost. Tek netko treći, što odnose pravi, određuje ih.
Dvije strane različite? Kako različite kada su takove kakove jesu? Što znači ta različitost?
Ja tako jesam, ali sam razlićit. Različit prema nekome drugom ili nečemu drugom, ali i to drugo jest. Nisam različit, ako nema usporedbe; ako nema nešto nasuprot. Pa i ako je nešto nasuprot i samo to, onda jesmo i ja i to. Da, jesmo i ja i to. Ustvari jesmo zajedno kao cjelina takova. A razlika? Tek neko nemiran razliku vidi. On gleda; on misli; on govori; on odlučuje; on nešto radi; on mijenja; on razlikuje…
Zanimljivo je kako čovjek stalno, skoro stalno, uspoređuje. Kao da stalno određuje nešto prema nečemu. Ulazi u svijet i pomiće dijelove usitnjavajući istinu. To je kao analiza neka. A svijet, kao palačinka neka, vremenom njegovim razvučen. Vremenom i prostorom.
Tko to nemirno šara istinom? Tko to sudi, razlikuje i 'mijenja'?
On je taj treći trojstva postojanja; ta prvotna neodređenost što vrijeme i prostor tvori.
Uznemirena istina vremenom i prostorom jest njegova stvarnost. Jest, jer nemir je u njemu. Beskrajem osjeća nemoć svoju. Ona mu je najčešći krajnji domet; domet nemira; domet traženja…
I kao da čujem kako govotim: 'Ja jesam.', a svakom novom mišlju kao da nisam to što jesam; kao da mijenjam to što rekoh. I to što jesam već tren novi nešto drugo postaje. A ja? Ja kao da slijedim to kolu koje kao da stati nezna; to kolo što promjenom jest. Zar sam u stalnom nekom kretanju da slijedim istinu svoju, tu negdje razvučen između trenutaka u nećemu van svega. Evo me van vremeana i prpstora kako spajam slijed sebe. I kao da jesam tamo gdje me nema, u stalnom preskakivanju povezujući trenutke što me čine. Tako sav svijet kao neki mozaik rasutih trenutaka i skupina plovi u vanvremenosti i vanprostornosti. Kao rasuta memorija što nekim adresama slijed svoj ima. Zar ima nešto u čemu sve to jest? Zat uopće mjesto mora biti? Ima li neka kvaliteta koje svijestan nisam bio, vanvremena i neprostorna, a ipak tako istinita?
Odškrinuta vrata; novi svijet; viđenje novo… Jurnuti neću. Viđenje novo trag ostavi i neka slijed, što mene čini, bude. Ništa mijenjati neću. Mijenjati ja. Slijed po kojem jesam neka bude voljom kojom je dat! Ustvari drigačije biti ne može.
Prošetao sam mirom, ni pitanjr ne postavivši. Čemu, kada put jest po kome jesam. Neka bude volja istine, jer ona jest mir…
Dragi moji, volim vas sve. Svi smo ista Istina … :)
Post je objavljen 12.05.2010. u 14:36 sati.