Pregled posta

O Uzašašću

Prema kršćanskom vjerovanju Isus je 40 dana nakon svog uskrsnuća uzašao na nebo, te se taj događaj obilježava kao blagdan Uzašašća ili Spasovo. Koji je smisao biblijskog izvješća o uzašašću? Kazuje li se tu da je Isus još 40 dana nakon uskrsnuća živio na zemlji skrivajući se od ljudi? I podrazumijeva li taj nauk da se Bog nalazi u nebu, negdje među oblacima ili u slojevima atmosfere?



Biblija je preuzela poimanje koje je starom vijeku bilo spontano i univerzalno, a prema kojem je nebo postojbina Božanstva, a zemlja njegovo podnožje i postojbina ljudi. Misteriozno, beskrajno, nedokučivo, a ipak puno utjecaja na nas ljude, nebo je bilo logično mjesto za Božje prebivalište. Tako npr. u Knjizi proroka Izaije (66,1) Jahve kaže: "Nebesa su moje prijestolje, a zemlja podnožje nogama". Kada pohodi zemlju Bog silazi s neba, tj. spušta se i onda se opet diže na nebo. I premda je ljudima nevidljiv, Bog prema biblijskom poimanju putuje na oblaku (Br 11,25, Ps 18,10, Iz 19,1).

Budući se po uskrsnuću postiže zajedništvo s Bogom (što se biblijski još iskazuje kao ulazak u slavu ili sjedanje o desnu Ocu) Isus je prema ovoj biblijskoj kozmologiji morao k Bogu biti uzdignut. Taj je događaj u biti istovremen i istovjetan s uskrsnućem, ono predstavlja odgovor Oca na Isusovu vjernost. Očev odgovor nije čekao 40 dana nakon Uskrsa, već se događa odmah, kako se to i izriče u ranim kršćanskim hvalospjevima koji su sačuvani u Pavlovi poslanicama: "(Isus) ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom" (Fil 2,8-9). No, vremenom je u predaji prvih kršćana uzašašće zadobilo teološku i povijesnu individualnost. Evanđelist Matej ga ne spominje izravno, ali je izgledno da je kod njega ono još vremenski izjednačeno s uskrsnućem, jer uskrsli Isus odmah objavljuje učenicima da mu je dana vlast nad nebom i nad zemljom (28,18), tj. da je već proslavljen i uzdignut k Ocu. Kod Ivana Isus poručuje prvoj vidjelici Mariji Magdaleni da uzlazi k Ocu (20,17), a onda kasnije istoga dana silazi da se ukaže učenicima. Dakle, kod Ivana uzašašće slijedi nekoliko sati nakon uskrsnuća, iako se i dalje ne prikazuje kao zamjetljiv događaj.

Autor koji se najviše usredotočuje na događaj uzašašća i koji ga jasno odvaja od uskrsnuća je Luka. U njegovom evanđelju (24,50-51) Isus je "uznesen na nebo" iz Betanije dok je davao blagoslov svojim učenicima uvečer uskrsnog dana. Taj isti dan je Isus uzašao i prema naknadno napisanom dodatku Markova evanđelja (16,19-20), no taj je opis i sačinjen prema izvješću iz Lukina evanđelja. U Djelima apostolskim (1,3-11) Luka pak opisuje kako je Isus "uznesen" s Maslinske gore ali tek nakon niza ukazanja u razdoblju od 40 dana nakon uskrsnuća. Tu je riječ o teološkoj konstrukciji kod koje se važnost događaja uzašašća i važnost događaja koji su nakon Uskrsa uslijedili naglašava osamostaljenjem uzašašća u odnosu na uskrsnuće. Luka također zacijelo želi naglasiti kako je po uzašašću Uskrsloga započelo doba Duha i Crkve, te kako je Isus sada dostupan u molitvi, otajstvima vjere i svakidašnjem životu. Brojka 40 uzeta kao tradicionalni biblijski simbol punine, označavaući ispunjenje svega što je Isus donio za spas čovječanstva. Jednako tako, nije isključeno da je Isus učenicima pružio neki osjetni događaj svog povratka k Bogu, iz čega bi se razvila teologija uzašašća. Indikativno je da Luka nije poput kasnijih apokrifa u detalje maštovito opisivao događaj uzašašća, već samo navodi da je Isus bio "otet njihovim očima", i to naravno u oblaku u skladu s biblijskom tradicijom, te uz ukazanje anđela koje pisci također redovito koriste kao tumače nadnaravnih događaja.


Umjetnički prikaz uzašašća
talijanskog renesansnog slikara Garofala

U suvremenoj su egzegezi ovakvi zaključci općenito prihvaćeni pa tako npr. profesor biblijskih znanosti na KBF-u u Zagrebu dr. fra Mario Cifrak u zbirci "Poslanje egzegeze u Katoličkoj crkvi" ukazuje na tu Lukinu teologiju koja je formirala uzašašće 40 dana nakon Uskrsa. Cifrak pokazuje kako niti kod Luke uskrsnuće i uzašašće faktički nisu razdvojeni, ali evanđelist naglašava protek 40 dana između ta dva događaja kako bi dodatno naglasio Isusovo djelovanje po uskrsnuću: "Novi zavjet nikada ne predstavlja uskrsnuće Isusovo kao ''ustajanje'', tj. povratak prijašnjem načinu fizičke i zemaljske egzistencije kao recimo kad se govori o Lazaru (usp. Iv 11,43-44; 12,1-2). Isus nije nikad oslikan u Novom zavjetu kao da bi kroz četrdeset dana stanovao na zemlji ili kao onaj koji bi se ukazivao narodu kao netko tko se skriva iza zavjese. Doduše, on putuje iz Jeruzalema u Emaus sa Kleofom i njegovim drugom: trebalo bi se možda pitati odakle se Isus njima ukazuje na tom putu? Što je bio ''terminus a quo'' tog ukazanja? Nikada se ne kaže izričito u Novom zavjetu odakle se Isus ukazivao svojim učenicima za vrijeme svoga uskrslih susreta. Redovito se kaže na početku tih susreta samo da ''im se ukaza'', ali na kraju, kamo odlazi? Neki je trag, doduše, skriven u pripovijedanju puta u Emaus, a na koji se većina čitatelja ne osvrće. U jednom trenutku Isus reče dvojici učenika: ''Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi i uđe u svoju slavu?'' (Lk 24,26). Tako se na isti dan uskrsnuća Luka poziva na Isusa kao onoga koji je ušao u ''svoju slavu'', tj. slavu Očeve prisutnosti. Po sebi je razumljivo, dakle, da se raspeti i uskrsli Krist ukazuje svojim učenicima iz slave, tj. iz slavne prisutnosti nebeskog Oca s čije desne je već postavljen. … Luka nije uzeo ''uzašašće'' kao nešto različito od Isusova uskrsnuća, ali ga je ''historizirao'', prije svega uvodeći oznaku vremena ''četrdeset dana''. To je Luka učinio zbog svog interesa za povijesnu perspektivu, koju je unio više od ostalih evanđelista u svoj oblik prvobitne kršćanske kerigme i u Isusovu povijest, pokušavajući tako izraziti ono što je ''neizrazivo''."


Post je objavljen 11.05.2010. u 18:19 sati.