Marketing
Post o sirotim bogatim ljudima
U velikom su salonu smješteni sofe i naslonjači Wanda, Promemoria, crno-bijeli Cappelinijev stolac što ga je dizajnirao Jasper Morrison, kožni stolići Gaia, Promemoria, Cappellinijev stol za kavu Mondo, slika Stefana Cecchinija, tabure od krokodilske kože, svjetiljke Ida te drveni niski stol Teo, sve Promemoria; postolje Mostrillo izradio je Raffaello Biagietti
(Znam što vam se mota po glavi... i ja bih više volio da slici ne fali dio u sredini, ali tako to biva kad se skenira iz časopisa... tja, ne mora sve uvijek ni biti savršeno dotjerano.)
Salon je spojen s blagovaonicom, a između se nalazi kamin s posebno projektiranim dimnjakom; stol Dumbo i stolce Isetta proizvodi Promemoria, posude za led su Fimformove, iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, svjetiljka je Santa & Cole, a zatvorena komoda Madie je Cappellinijeva. Crna slika djelo je Graziana Spinosija
Dio salona s pogledom na stube koje vode na drugi kat: sofa Wanda, Promemoria, crno-bijeli Cappellinijev stolac što ga je dizajnirao Jasper Morrison, Cappellinijev stol za kavu Mondo te kožni stolić Teo i svjetiljka Ida, oboje Promemoria
Dio salona s pogledom na stube koje vode na drugi kat: sofa Wanda, Promemoria, crno-bijeli Cappellinijev stolac što ga je dizajnirao Jasper Morrison, Cappellinijev stol za kavu Mondo te kožni stolić Teo i svjetiljka Ida, oboje Promemoria
Da li to samo meni knjige gore izgledaju kao da su se na Teu posložile ne zato što ih je netom netko čitao nego radi najavljene ekipe iz Elle Dekora koja dolazi poslikati ovaj ''dom uređen s mnogo stila''?
U Priči o sirotom malom bogatašu Adolf Loos nam pripovijeda o čovjeku koji je imao sve – novac, nekretnine, vjernu ženu, čopor djece – ali se svejedno jednoga dana stužio nad sobom: eto, sve imam, ali nisam sretan. Dok mnogi koji ni izbliza nemaju sve to što imam ja, uživaju život više nego ja. A zašto – zato što imaju umjetnost. Hoću i ja umjetnost!
U studiju na prvom katu Knollov je stolac što ga je dizajnirao Frank Gehry, stol Valmarana, Simon, Cappellinijeva biblioteka, a stolac u pozadini također je Cappellinijev
U spavaćoj sobi sasvim je malo namještaja, a čak nema ni slika iznad kreveta. Krevet i naslonjač su proizvodi tvrtke Promemoria, stolić je Ultramobile, a vaza Veninijeva
U spavaćoj sobi sasvim je malo namještaja, a čak nema ni slika iznad kreveta. Krevet i naslonjač su proizvodi tvrtke Promemoria, stolić je Ultramobile, a vaza Veninijeva
Umjetnost – to je kad se čak i za najsporedniju vazu zna ko joj je mater, a ko ćaća.
Umjetnost – to je kad je vrlo bitno istaknuti što je odakle i kakvog je pedigrea, e da bi bolje rastao ponos onih koji se vole prepoznati među sretnim vlasnicima koji bi se imali što pohvaliti domom s mnogo stila.
Sljedećeg dana nakon što je otkrio da mu samo umjetnost još treba u životu Loosov je junak dao odriješene ruke gos’n arhitektu. Kojemu nije trebalo dvaput govoriti! Otišao je u čovjekovu kuću i istog momenta pobacao van svo njegovo pokućstvo. Zatim je uselio parketare, lakirere, slikare, zidare, izrađivače pragova, stolare, montere, lončare, tapetare, i kipare. Naravno da su momci napravili dobar posao: Bogati čovjek je bio oduševljen. Svugdje oko njega umjetnost! Kad je pritisnuo kvaku na vratima, zgrabio je umjetnost, kad je utonuo u naslonjač, utonuo je u umjetnost, kad je zatrpao svoje umorne kosti jastucima, zatrpao se umjetnošću, noge su mu uranjale u umjetnost kad je hodao preko tepiha.
Budući da su mu tanjuri bili umjetnički dekorirani, rezao je svoj boeuf a l' oignon s novopronađenom energijom.
Arhitekt nije ništa zaboravio, apsolutno ništa. Sve od pepeljare i jedaćeg pribora, pa do ekstinktera za svijeće, bilo je ukombinirano i usklađeno.
Za to vrijeme...
Ivan Paris strpljivo je i bez žurbe obilazio istarska domaćinstva kako bi pronašao komad namještaja koji mu nedostaje
Kuća koja nije izložba uređuje se prema kriteriju pogodovanja za stanovanje. Ali u Parižima znaju bolje – jedini kriterij je da se postigne točna reprodukcija:
U predsoblju na katu kuće najvidljivija je Ivanova inspiracija klasičnim djelima umjetnosti – od odabira boja do razmještaja pokućstva sve je komponirano kao na Van Goghovoj slici
Kurziv moj. Komponirano!
Tako to izgleda kada stambeni prostor doslovno postane izložba!
Ljudi su ga hvalili, i bili mu zavidni. Umjetnički časopisi glorificirali su njegovo ime kao jednog od najistaknutijih mecena umjetnosti. Njegove su sobe korištene kao javni primjeri, studirane, opisivane, objašnjavane.
Kuća je bogata detaljima koji plijene pozornost. U dnevnoj sobi, odmah pokraj ulaza, smješten je stari klavir. Najfinije Villeroy & Boch posuđe odabrano je s ukusom, ali i da naglasi komoditet koji pruža kuća. Stara komoda je obnovljena, ali nije ponovo bojena, nego samo prelakirana bezbojnim lakom kako bi se istaknula njezina povijest. Dnevnom sobom dominiraju jarke boje, kako na zidovima, tako i po namještaju, starom i novom.
Iz svakog detalja vidljivo je da je tu samo zato da bi dao svoj obol ''umjetničkoj'' furci koja je stalni postav ove kuće-izložbe. Tzv. ''shabby'' stil... kao boemski s primjesom ekskluzivnog antikvarijata.
Bogati čovjek iskreno je volio svoj novi dom. Jedino što je morao uložiti malo koncentracije (za sve što vrijedi valja se i potruditi!). U prvim tjednima arhitekt je bdio nad svakodnevnim životom, kako se ne bi potkrala nikakva greška. Bogati je čovjek ulagao ogroman trud u to. Ali svejedno se događalo: odloživši knjigu ne misleći, gurnuo bi ju u pretinac za novine. Ili bi otresao pepeo s cigare u utor za držač svijeće. Pomaknuvši nešto otpočelo bi beskonačno nagađanje i potraga za pravim mjestom, a ponekad je arhitekt morao pogledati u nacrte da bi ponovno otkrio ispravno mjesto za kutiju šibica.
Kad smo već kod knjiga i njihovog položaja u interijeru – ako smo mislili da je najvažniji njihov sadržaj, ono nešto između korica, živjeli smo u zabludi. To je samo otrcana fraza, a svaki umjetnik zna da je zapravo najvažnije jesu li dovoljno stylish da bi se uklapale u interijer. Dobri ljudi iz Elle Dekora pripremili su nam zato dva inovativna recepta kako riješiti problem neuglednih knjiga, kupusara nedovoljno estetskih da bi bile izložene na policama:
1) ''dosadne korice nestat će umotate li svoje knjige u tapete snažnog uzorka, a za pojačani dojam isto učinite i s unutrašnjošću polica''
2) ''ukoričite svoje književne klasike u tkanine bogatih printanih uzoraka te ih označite sjajnim satenskim markerima''
Za to vrijeme...
Crveni kožni naslonjač dizajnera Franza Romera podsjeća na trkaći automobil iz 30-ih godina prošlog stoljeća, a pokraj njega je smješten stolić Eileen Gray iz 1927. Trosjed prikladnog imena Status proizvođača Flexforma smješten je nasuprot kaminu
Stol za blagovanje s poznatim stolcima Miesa Van Der Rohea iz 1927. ispod crne slike Petera Royena, Nizozemca nastanjenog u Düsseldorfu
Doris Zehr ispred još jedne slike Petera Royena - bijela geometrija na bijelom zidu iznad bijele komode
Doris Zehr ispred još jedne slike Petera Royena - bijela geometrija na bijelom zidu iznad bijele komode
Iz teksta reportaže saznajemo da je gazdarica Doris Zehr ''nakon nekoliko godina provedenih u fashion bussinesu'' promijenila zanimanje i postala modna stilistica koja živi u Düsseldorfu – gradu koji je, kao što je poznato ''svakom imalo osviještenom modnom konzumentu, prvenstveno njemačka, pa i jedna od europskih modnih prijestolnica''.
Stanovanje kao pokazivanje da se ima osjećaj za lijepo! Stanovanje kao unutrašnji pritisak i kompleks! Bilo je to pitanje časti. Naša Doris si je u tom i takvom gradu, s tom i takvom profesijom, kao ''osoba koja želi živjeti lijepo, osim što joj je osjećaj za lijepo i posao'', i koja bi to trebala ''jasno pokazati i pri uređenju stana u kojem živi'', jednostavno morala priuštiti dom kakav neće ostavljati nikakve dvojbe u tom smislu.
Pejzažna fotografija ledene bjeline njemačkog fotografa Edgara Essera iznad kreveta u spavaćoj sobi te pernata svjetiljka Lucellino, dizajn Inga Maurera iz 1992., na improviziranom drvenom noćnom ormariću pokraj kreveta
Dom, rekoh? Stanovanje? Ali da li je to stvarno stanovanje i dom ili prije galerija? Stan kao (modna) revija lijepih predmeta? Uživa li stvarno frau Zehr u svom stanu-galeriji tako kao što tvrdi pred upaljenim diktafonima? Trebala bi odati tajnu te nepomućene sreće Loosovom sirotom bogatašu. Ne možemo ipak sakriti činjenicu da se trudio što je manje moguće biti kod kuće. Tu i tamo čovjek se mora odmoriti od toliko umjetnosti. Biste li vi mogli živjeti u umjetničkoj galeriji? Ili mjesecima sjediti na ''Tristanu i Izoldi''? Vidite! Tko ga je mogao kriviti za skupljanje snage po restoranima, caféima, i od prijatelja i poznanika, da bi se suočio s vlastitim domom.
Ali Doris nam se ponosno otkriva kao ''strastvena kolekcionarka'' s neutaživom ''potrebom za finim detaljima''.
Bidermajer garnitura u kuhinjskom dijelu ispred slike Jorgea Stevera i police izrađene u niši od gipskartonske obloge prepune kolekcionarskih komada porculana skupljenih po sajmovima antikviteta. Svjetiljka na stolu je popularna Bauhaus Lamp dizajnera Wilhelma Wagenfelda iz 1924. godine
Slika Jürgena Freuda deskriptivnog imena Cobalt & Rust nalazi se iznad obnovljene komode kupljene na sajmu antikviteta
Kolekcija vaza inspiriranih Afrikom
Slika Jürgena Freuda deskriptivnog imena Cobalt & Rust nalazi se iznad obnovljene komode kupljene na sajmu antikviteta
Kolekcija vaza inspiriranih Afrikom
Apsurd doseže klimaks na dan kada je siroti bogataš slavio rođendan. Žena i djeca poklonili su mu mnogo darova. Sviđao mu se njihov izbor i bio je vrlo radostan. No, uskoro je došao arhitekt da sredi neke stvari i odluči o spornim pitanjima. Ušao je u sobu. Domaćin ga je ljubazno primio jer je trebalo riješiti mnogo toga. Arhitekt nije primijetio njegovu radost; ali, otkrio je nešto sasvim drugo, i problijedio je. ''Kakve su vam to papuče?'' bolno je zastenjao. Domaćin je pogledao svoje vezene papuče, i odahnuo s olakšanjem. Ovaj put se zaista nije osjećao krivim. Papuče su bile izrađene točno prema arhitektovim nacrtima i uputama. Odgovorio je sigurnim glasom: ''Ali, gospodine arhitekte! Zar ste zaboravili? Pa, vi ste ih sami dizajnirali!'' ''Naravno,'' zagrmio je arhitekt, ''ali za spavaću sobu! U ovoj prostoriji one strahovito narušavaju cjelokupni ugođaj s te dvije grozne mrlje u boji. Zar to ne vidite?'' Jadnik je morao skinuti papuče, nakon čega su prešli u spavaću sobu, gdje ih je tek smio ponovo obuti. Obratio se tada gospodinu arhitektu – poslao je, kaže, po njega da pita gdje odlagati darove koje dobije. Arhitektovo lice se vidljivo produljilo. Tada je buknulo iz njega: ''Kako se usuđujete primati darove? Zar nisam nacrtao sve za vas? Nisam li se za sve pobrinuo? Ne trebate ništa drugo. Dovršeni ste!’’ Ništa nije smio dobiti, ništa kupiti, ništa raditi, ništa pomaknuti... Uistinu! Dovršen!, poentira Loos. S njime je bilo svršeno.
Kenneth Frampton je u svojoj Kritičkoj povijesti iznio tezu po kojoj je Loosu kao model za lik arhitekta iz priče poslužio Henry Van de Velde: upravo je Van de Velde (...) bio taj koji je za svoju ženu dizajnirao posebnu odjeću kako bi ona bila u skladu s linijama njihove kuće, sagrađene 1895. godine u Uccleu.
Ili možda Joseph Olbrich? Olbrich je ipak u sljedećih 10 godina bio stalna meta Loosovih antisecesionističkih napada, tako da ga Loos čak poimence spominje u svom eseju Ornament i zločin kao duhovnog začetnika neprihvatljivih ornamenata
Ali loše će Loosa shvatiti onaj tko njegovu kritiku ''ornamenta'' primarno okvalificira njenim užim smislom: kao kritiku secesijskog pokreta. (Frampton: Godine 1908. objavljuje Ornament i zločin u kojem detaljno opisuje uzroke svog sukoba sa umjetnicima bečke secesije, prepirke koju je započeo još 1900. godine u vidu antigesamtkunstwerkovske bajke ''Priča o jadnom siromašnom bogatašu''. U njoj Loos opisuje sudbinu bogatog poslovnog čovjeka koji je angažirao nekog secesionističkog arhitekta da mu projektira ''totalnu'' kuću, uključujući ne samo namještaj nego i odjeću njenih stanara.) Da li ono što je kritika secesije prestaje biti relevantno izlaskom secesije iz mode? Da li bi bilo aktualno i kojih, stavimo, sto i više godina kasnije?
Ne, Loosova satira manije ornamentiranja pepeljara i noćnih posuda ne iscrpljuje se na pukoj historijskoj aktualnosti; riječ je o univerzalnoj kritici tendencije arhitekture da otkliže nizbrdo u ono što ponekad nazivamo ''umjetnošću'' (primijenjenom likovnom). Nema boljeg primjera od fotoreportaža iz suvremenih časopisa za ilustrirati kako to njegov napad na primijenjenu umjetnost nije na zub uzeo samo secesijski pokret specifično, nego prenadraženi ''osjećaj za lijepo'' općenito.
Post je objavljen 10.05.2010. u 23:27 sati.