Za kulturni dodatak nedjeljnog Novog lista Davor Mandić je uredio temat o naslovima knjiga, koji je objavljen 09.05.2010. a osim Mandićeva opširnog teksta, sadrži i anketu u kojoj, o naslovima knjiga, govore Ivica Prtenjača, Darija Žilić, Damir Karakaš, Nela Milijić, Irena Lukšić, Marko Pogačar i moja malenkost.
Evo što sam na tu temu imao za reći:
Iako danas ono malo knjiga koje se uopće prodaju, ne prodaju njihovi naslovi već ime autora, naslov i dalje ostaje most između autora i čitatelja, obećanje nečega što nužno među koricama ne moramo naći, niti toga tamo mora biti, ali je naslov dobar ako nas ponuka na pomno
međukorično traganje, a knjiga je utoliko bolja ukoliko nas potakne na preimenovanje, pa joj dadnemo neki novi, svoj, intimni naslov, koji je takav samo iz nama znanih razloga, ali po kojemu je nastavljamo pamtiti, a nekad i preporučivati, na teške i uzaludne muke pritom sugovornika pri
tumaranju knjižarama i knjižnicama osuđujući. Loše knjige rijetko ostaju upamćene, osim možda po dobrom naslovu koji nije zaslužio tako lošu sadržinu i nevješta tvorca, a najuspjeliji su oni naslovi koji dožive parafraziranje, ali nažalost najčešće od strane onih koji pojma
nemaju što si to uzimaju za pravo u usta stavljati i svojom pljuvačkom začinjeno, iz istih prosipati (naravno, mahom su to političari, koji za Kunderu vjerojatno misle da je češki tenisač ali im "Nepodnošljiva lakoća postojanja" nepodnošljivo često iz neartikulirane gubice ispljuvavana biva). Naslov smije (a ako ima ambiciju biti dobar, onda i mora) biti enigmatičan, uz zrnce čarolije, a često je zapravo u službi mistifikacije, što mu nije mana, dapače, imenovatelju zbog tog slijedi naklon.
Uspjeli naslovi, hm, hm : "Dobro je, lijepo je", "Gdje se voda spaja s drugom vodom", "Inšallah, Madona, inšallah", "Sve što raste mora se
sastati", "Pisanje mlijekom", "Naivan. Super."...
Napisao Božidar Alajbegović
objavljeno u Novom listu, 09.05.2010.