Otišao sam se pozdraviti sa starom prijateljicom. Brana je gotova, sutra će po prvi puta zahućati njene turbine, a nakon toga samo je pitanje dana kada će se zatvoriti tunel koji je Dobru vodio oko gradilišta i kada će njene vode zauvijek stati.
Bilo je nekako prelijepo i sablasno u isto vrijeme. Rijeka kao da zna koja je sudbina čeka. Pa se rasteže po slapićima i pokazuje svoje lice u punom sjaju. Nisu smetale ogoljele litice kanjona, bez ijednog drva. Ništa nije smetalo da Dobru vidimo u njenom najljepšem izdanju.
Preljepa tišina u koju se kao simfonija utkao pjev ptica i žubor vode. Zbogom prijateljice divljega i preljepog lica..
Dobra zapravo neće umrijeti, samo će njena divljina na kratko biti zarobljena. Nova elektrana će puštati vodu i njeni će brzaci vjerojatno zabavljati mnoštva ljudi željnih divlje vode...