Davnijeh dana, napisala sam nekaj. Jako zanimljiva i informativna rečenica :-)). Napisala sam tekst o jednoj svojoj chat-avanturi koja se baš i nije odvijala kako bih ja htjela. Ili možda je, tko će to sada znati. No, tada sam bila lagano nezadovoljna, a kako papir trpi sve, nastao je tekst. Tekst, zahvaljujući preostalih mi pola grama mozga nisam puknula na net.
Kako to biva, avanture dođu i prođu, chat ostaje :-)). Pa sam, nekih godinu-dvije nakon, dotičnom poslala taj tekst. Nešto smo chatali o tome što je bilo, kako je bilo, zašto nije bilo. Da ne umara svoj mozgić pitanjima: Što je Zlica tada mislila, eto ti, čitaj.
Komentirao je kako se slaže sa 80% napisanog. To je jedan od najdražih komplimenata koje sam dobila, jer sama bih potpisala 75% teksta :-)). Naglašavam, tipkala sam ga namjeravajući ga i staviti na net. Tako da je ipak nešto bilo uljepšano, frizirano, dotjerano. Mislim, najčešće se počešljam prije nego kaj izađem van. Najčešće. Ponekad se ni ne primjeti, ali to je čist' druga priča :-)).
Obično druge sudimo po sebi. Tako da većinu blogova i blogera koje pratim, uzimam cum grano salis. Jedni su totalna fickija, druge doživim skoro pa doslovno. Ali, nastojim ne zaključivati o osobnosti dotičnih bez upoznavanja. Boljeg, po mogućnosti.
Doživjela sam kako čitači shvaćaju od riječi do riječi. Tako da piskinje i pisci koje sebe proglašavaju lijepima, poželjnima, publika ih i takvima smatra. Dok oni koji svoj izgled i pamet opisuju samo u nezahvalnim, smiješnim situacijama proglašavani su ružnima i glupima.
Ok, izgled je malo teže skužiti na netu. Može se, ali treba puno iskustva i još više pameti. Kako tu najčešće bitnu ulogu igra ukus, rezultati su nepredvivi. Jedna stara chatterica je komentirala kako nikad nisam ni za koga na chatu rekla da je komad. Normalno da nisam, u zadnjih 10 god sam naletjela na tri komada. Jednog upoznala poslovno, s burmom, šmrc, jednog vidjela u tramvaju, a treći ... ne mogu se sjetiti. Uostalom, padam na šarm :-)).
No, pamet ili nedostatak iste je jako lako otkriti. Ili nije. Ne mogu se odlučiti, možda mi, mada sumnjam, to uspije prije kraja teksta. Možda :-)). Ali, uvjerena sam da kad netko puno piše, puno komentira, po mogućnosti se i solidno sukobljava, tu se vidi pamet. U slučaju čestih ili vječnih svađa, nedostatak iste :-)).
Digresija: Jedna od meni najdražih online osoba (baš me zanima hoće li se prepoznati :-)) ) svojedobno je upala u svađu skoro pa planetarnih razmjera. Uh, sad kad se sjetim svega, pozli mi. Toj osobi služi na čast da se držala fantastično, daleko bolje nego što sam se sama držala u mali milijun svojih online svađa. (Ne, neću sad tipkati o njima -plazim jezik nekom tko me čita i tko bi se trebao prepoznati- :-)).)
Digresija br. 2: Ovo postaje razgovor sa nenickanima koji me čitaju :-)). I golemo skretanje sa teme. Takvo da sam morala pročitati početak teksta kako bih se prisjetila teme. One koja me obično proganja, mlati po glavi tipkovnicom. U zadnje vrijeme se opametila (vidite kako imam pametne teme, odustanu od svađa :-)) ) pa rezignirano sjedi u kutu mozga i čeka da je primjetim :-)).
Tema bi bila, autori i tekstovi, sličnosti i razlike. Studenti komparativne književnosti poznaju neke od metoda poput: Krleža je napisao Bitku kod Bistrice Lesne jer se borio u pretpretprošlom ratu. Ili: Boli nas briga zašto je Krleža napisao Bitku, bitno je da ju je napisao. Proust u svom opsežnom (auto)biografskom djelu ne spominje svog starijeg brata. Zaboravio ga je putem :-)).
Nije li jednako tako po blogovima. Neki pišu vlastite priče, baš onako kako su se zbile, receptnom tehnikom. Kao i recepte, slično doživljavamo takve pisce. Odgovara nam neko jelo, opis pripreme. Drugi ne uspijemo skuhati, a ni probaviti :-)).
Pa onda idu oni koji pišu čistu fikciju. Ali, imam dojam da te dvije krajnje skupine nisu kontraverzne. Ili nam se sviđaju ili ne. I stil i osobnost koja proviruje ili eruptira.
Ali što je sa svima nama ostalima? Koji balansiramo između jave i sna :-)). Odnosno, što je s tekstovima koji možda jesu, možda nisu stvarni? Možda smo to mi, možda nismo?
Tu publika odlučuje. Sjećam se nekoć davno, na prvom osobnom dnevniku ovog tipa u Hrvata od stoljeća sedmog, tekstova jedne autorice. Barem pretpostavljam da je bila ž. Opisivala je nekakvu podmetnutu drogu u nekoj od liberalnijih EU-država, zatvor i sve peripetije. Što je najgore, sjećam se boje slova. Teksta baš i ne. Ali, sjećam se rasprava, vođenih u četiri oka i dvadeset prstiju o tome je l' to istina ili ne.
Primjera ima k'o u priči. Neki su potpisani imenom i prezimenom ili nose u sebi dovoljno podataka da se autori mogu identificirati, koristeći pri tome omiljene tehnike Miss Marple, Herculea Poirota te Sherlocka Holmesa. DNA i modernije metode su nam nedostupne, eventualno koristimo IP :-)).
Mislim, mogu napisati da sam britanska kraljica ... dobro, to je pretjerano, nitko mi neće povjerovati :-)). Ali, mogu napisati da sam princeza oteta sa engleskog dvora i ne znam kaj sve ne. Jednako tako pretjerano.
Realnije, no jednako neistinito bi bilo da pišem kako izdavači kleče preda mnom, preklinjući me da konačno napišem roman stoljeća, tisućljeća čak, djelo koje će proslaviti Tisućljetnu Kulturu u Hrvata (ovo bi sve trebalo biti caps lockom, ali mrzim caps lock :-)). Znate kak' na poslu znaju je l' nekaj prošlo kroz moje prstiće? Mičem sav caps lock :-)).) ... di sam stala ... aha, tisućljetna hrvatska kultura ... tu svatko zapne :-)).
Zapravo, sad mi nećete povjerovati, ali stvarno izdavači me žele izdati. Ono, nož u leđa, da više ne otipkam ni slovca :-)). Ne, šalu na stranu, dobila sam prekobrojne ponude. Ali, uvijek je tu jedan ali :-)). Žele me tiskati u caps locku, isključivo. Kaj moja nježna (ovo je još jedna neistina u nizu) dušica ne može podnijeti. Tako da ste zasada spašeni :-)). Mislim, tiskanog nečeg, mojim nickom potpisano. Blog mi još uvijek morate čitati :-)).
Dosta mi je :-)). A i Vama, dragim mojim najdražim čitateljima :-)). Ne mogu povjerovati koju sam količinu kretenizma u stanju otipkati. Kroz ovo sve bi se trebala provlačiti neka pametna nit. I k'o Tezeja, izvući me iz labirinta. Pitanje je sad: Tko/što je tu Minotaur? Glupost ili sam izgubljena u labirintu gluposti? S čime se borim :-)).
Ovo je čisto da možete ikaj komentirati, suosjećam :-)). Mislim, ovako možete otipkati što mislite. Ne o tekstu i ni u kom slučaju o meni. Nego, o mitološkom ... nečemu ... gdje sam ja u labirintu, ima negdje neka, izgubljena, možda nevidljiva, najvjerojatnije nepostojeća nit pameti, meni nedostupna koja me tu i tamo natjera da počnem nekaj pisati pa onda se zgubi. A to kaj ostane i kaj Vi čitate je .. kaj? Ne, nije to gomila gluposti, to je labirint gluposti i na kraju je Minotaur. Koji predstavlja Pamet koju ću ubiti ako je nađem :-)).
Ili Minotaur je glupost pa je pokušavam naći kako bih je ubila, opet. U međuvremenu lutam labirintom, a nit razuma kaska za mnom, pokušavajući me stići? Mislim da tu trebam ubaciti Hidru, Minotaur je prebezopasan. Jednu glupu glavu sasječem, tri se pojave :-)).
Nikad neću nikaj pristojno napisati. Samo što sam se beskrajno dobro zabavljala tipketajući :-)). Nadam se da ćete se upola tako dobro zabavljati :-)). Naslov je nastao sam, tijekom tipkanja. Tijekom prve polovice tipkanja. Poslije ga više ni ja nisam u stanju smisliti. Daklem, naslov nema veze s vezom. Tekst je moj, nažalost :-)).
Pišem i ne brišem :-)) ...
Prolazniče znaj :-)) ...
Bježi, bez čitanja :-)) ...
Post je objavljen 09.05.2010. u 16:41 sati.