Molim te, poslušaj ono što ne kažem. Nemoj da te zavara izraz mog' lica. Jer, nosim masku, tisuće maski, maske koje se bojim skinuti, a nijedna od njih nisam ja.
U pretvaranju sam pravi majstor, ali ne daj se zavarati. Pretvaram se da sam sigurna da je sve med i mlijeko u meni i oko mene. Da mi je ime samouvjerenost,a smirenost moja igra. Da je sve mirno i da sve kontroliram i da ne trebam nikog. Ali, ne vjeruj mi. Možda se čini da sam smirena, ali moja smirenost je maska uvijek promjenjiva.
Ispod nje nema spokoja. Ispod nje je zbrka, strah i samoća. Ali, ja to sakrivam. Ne želim da itko zna. Hvata me panika na pomisao o mojoj slabosti i da će me otkriti. Zato kreiram masku da bi iza nje sakrila sofisticirano pročelje, da mi pomogne da se pretvaram, da me zaštiti od pogleda koji zna.
Ali baš takav pogled je moje spasenje. Moja jedina nada i ja to znam. Dakako, ako iza njega slijedi prihvaćanje. Ako slijedi ljubav. To je jedina stvar koja me može osloboditi od mene same, od zatvora što sam sama sebi izgradila, od prepreka što ih sam tako bolno podižem. To je jedino što će me uvjeriti u ono u što ne mogu uvjeriti sam sebe, da uistinu nešto vrijedim.
Ali ja ti ovo ne kažem. Ne usuđujem se. Bojim se.
Bojim se da iza tvoga pogleda neće uslijediti prihvaćanje, da neće uslijediti ljubav. Bojim se da ćeš me manje cijeniti, da ćeš se smijati, a tvoj bi me smijeh ubio. Bojim se da duboko negdje nisam ništa, da ne vrijedim, i da ćeš ti to vidjeti i odbiti me. Zato igram svoju igru, svoju očajnu igru pretvaranja sa sigurnim pročeljem izvana i uplašenim djetetom unutra. Tako počinje svjetlucava, ali prazna parada maski, a moj život postaje bojište. Dokono čavrljam s tobom lijepim tonovima površnog razgovora. Kažem ti sve, a zapravo ništa, i ništa o onome što je sve, i što plače u meni.
Molim te pažljivo slušaj i pokušaj čuti ono što ne kažem, što bih voljela da mogu reći, što zbog opstanka moram reći, ali što reći ne mogu.
Ne volim ništa kriti, Ne volim igrati umjetne, lažne igre, želim prestati s igrama. Želim biti iskrena i spontana te biti ja, ali mi ti moraš pomoći. Moraš pružiti ruku čak i kada se čini da je to posljednje što želim. Samo ti možeš iz mojih očiju ukloniti prazan pogled živog mrtvaca. Samo me ti možeš prizvati u život. Svaki put kad si ljubazna, nježana i kad me hrabriš, svaki put kad pokušaš razumjeti jer uistinu brineš, moje srce dobije krila, vrlo mala krila, vrlo slaba krila, ali krila!
Sa svojom moći da me oživiš možeš udahnuti život u mene. Želim da to znaš. Možeš me voljeti,ako tako izabereš. Samo ti možeš srušiti zidove iza kojih dršćem, samo ti možeš ukloniti moju masku, samo ti me možeš osloboditi moga sjenovitog svijeta panike, i nesigurnosti, iz mojega usamljenog zatvora, ako tako odlučiš. Molim te odluči. Ne mimoilazi me. Neće ti biti lako.
Dugotrajno uvjerenje o bezvrijednosti gradi snažne zidove. Što mi bliže priđeš to naglije mogu uzvratiti. To je nerazumno, ali unatoč tome što o čovjeku kažu knjige, ja sam često nerazumna. Borim se baš protiv one stvari za kojom čeznem. Ali rekoše mi da je ljubav jača od snažnih zidova, i tu leži moja nada. Molim te pokušaj pobijediti zidove čvrstom rukom jer dijete je vrlo osjetljivo.
Post je objavljen 08.05.2010. u 23:48 sati.