Pregled posta

Gubljenje vremena u Tokiju

// 'dnevnik' piše Zok, a određenu temu na kraju, ovoga puta "prijevoz", pišem ja //

3. dan - ponedjeljak 4.4.

Lo se probudila i rekla: "Oćemo još spavat, tek je dvajsdosedam?". Ja sam joj rekao: "Stavi naočale, dvajsdodvanajst je" - pa smo skužili da će podne. Na brzinu smo se izvukli iz kreveta i istrčali iz hotela, carpe diem, ovo ono, i skužili da pada kiša. Ništa nas ne može pokolebati, kupili mi kišobran u hotelu za 500 jena koji se poslije mogo nać za 200 jena na ulici, al nema veze, nije to tak puno... Odlučili smo se provozat do Akihabare, to je samo par stanica od našeg Hatchoborija. Naime, hoćemo vidjeti te električne naprave i čuda i svemir kojih ima samo u Japanu. Ok, kiša je fakat dosadna, no vrlo ubrzo smo otkrili dućan jednostavnog imena Music Vox. Obzirom da smo oboje muzičari i da patimo na muzičke gadžete ušli smo u dućan i ciglih 2 sata kasnije ispali van, pomalo nezadovoljni jer nema Korgovog Monotrona predstavljenog na sajmu u Frankfurtu prije 2 tjedna. Mislim, super je dućan, ali bio sam u boljima. Nema veze. Naći će se nešto, danas je ionako plan šopingiranje elektronike i posjet Ochanomizu gdje su dućani s gitarama, a na drveću umjesto lišća rastu trzalice. Tražim Mosrite, rijedak primjerak, nešto što se samo u Japanu može naći. Usput kupujem Dr. Pepper jer mi je frend trubio mjesecima da je to najbolje piće ikad. Nosam Dr. Pepper u ruci. Ulazimo u neki random dućan s elektronikom i sve nam djeluje besmisleno, a malo podsjeća i na Konjščinsku nekad, samo je roba bolja.

Nema šta nema. Ovdje se radi ustvari o ogromnom kompleksu štadnova, nešto kao Trešnjevka, samo su sve elektronički djelovi. Na jednom štandu transformatori, na drugom sklopke, a na trećem regulatori napona :)) Pomišljam da bih volio živjeti na tom placu:



Nakon toga nam je već pun nos svega, ja nosim Dr. Pepper u ruci. Odlučili smo se vratiti malo u hotel jer Lo želi na naš lijepi WC u sobi, a nismo daleko, a kiša pada, a gladni smo, vratit ćemo se kasnije pa na Ochanomizu. I dalje nosim Dr. Pepper u ruci (umjesto da ga, recimo, stavim u torbu), i prije nego odemo do sobe stanemo u pekaru i kupimo si neka luda peciva. Izlazimo iz podzemne i ja više nemam Dr. Pepper u ruci, mora da je ostao u pekari.

Vraćamo se u hotel, umatam kišobran u najlon na aparatu kojeg ima posvuda na ulazima u javne prostore u Japanu, a služi da bi se kišobrani umatali u najlon. To izgleda otprilike ovako (filmići su snimani najšrot kamerom ikad koju smo dobili uz MaxTV):

S time da su u Kyotu u Bic Camera dućanu po prilično dosadnoj i upornoj kiši imali dva čovjeka koji su stajali na ulazu u dućan - jedan je uzimao vaš kišobran i stavljao ga u najlon, a drugi je pri izlasku iz dućana uzimao taj najlon s kišobrana i stavljao ga u smeće. Zašto tu radnju stavljanja u smeće nismo sami mogli odraditi, ne znam. Ali, to su ljudi koji imaju dva, pa čak i četiri čovjeka zaposlena da na izlasku iz garaže na ulicu reguliraju pješake i aute koji izlaze ili ulaze u garažu. Volim Japan.

Nakon nekog vremena, Lo mi se žali da joj nije dobro i da će ona doma ostat malo planirat (u Zagrebu nismo stigli apsolutno ništa isplanirati), a da ja skoknem do Ochanomize i pogledam gitare pa će ona sa mnom kasnije kad ja već izdvojim žito od kukolja. S obzirom da sam ja među gitarama ko žena u dućanu s cipelama, ne bunim se:

Melem za moje oči. Volim Japan.


Nešto docnije, nalazim se na Ochanomizu i iz daljine uočavam prvi od mnogobrojnih dućana. U dva sata sam pronašao pet Mosritea, ali svih pet za barem 50000 jena skuplji nego što bih ja platio. Ništa, onaj Mosrite kojeg imam doma će morati ostati jedini u zbirci. Pogotovo jer nema crnih. Za Lo sam uslikao neke baseve, ali nećemo to ionako kupovat jer je teško s tim na avion. I dalje nitko nema Monotron. Cijelo to vrijeme tražim Dr. Pepper kojeg iz nekog razloga nema na niti jednom aparatu kojih ima na svakom uglu. Na kraju ga nalazim na aparatu pred vratima hotela.

Vraćam se u sobu gdje mi Lo prezentira plan za sljedeći dan čiji bi centralni događaj trebao biti kupovina pristojne video kamere pa da napravimo i pristojnu reportažicu. Bili sm uvjereni da se to u Japanu prodaje za kikiriki, ali nit' je za kikiriki, nit' možeš kupiti kameru u Japanu jer uglavnom ne radi u Europi, nismo uspjeli skužiti zašto, ali nešto sa softwareom. Mater. Usput sam bio kupio grickalice za večeru. Pijem Dr. Pepper - odvratno. Treba inače i kod grickalica pazit jer ima za kupit npr. krakove od lignje ili bademe s inčunima za grickanje:



Dan je propao. Ali barem sam uškicao dvije zgodne pedale za gitaru, mogo bi sutra koju pazarit. Inače, sviđaju mi se Japanke, mogo bi razvit neki fetiš. Valjda se draga neće buniti?

4. dan - utorak 5.4.

Ha. 9 je i mi smo budni, u 15 do 11 smo na ulici. Vrijeme je savršeno i ja sam učio katakanu sat vremena da znam sricati Yodobashi i Ishibashi di ćemo (mislimo to još uvijek naivno) kupit kameru za Lo i gitarske điđe-miđe za nas oboje. Izlazimo na Shinjuku station i upućujemo se poluodlučnim korakom prema Yodobashiju, usput zastajemo poslikati prilično zgodnu zgradu koja meni liči na Van Halenovu gitaru, a normalnim ljudima na kukuljicu dudovog svilca:



Ulazimo u Yodobashi i gubimo masu na traženje kamere koje nema tamo jer ima ustvari jedno 10 Yodobashija odvojenih, jedan pokraj drugog, svaki s malo drukčijim asortimanom. A kažu da Japanci znaju efikasno organizirat stvari. Na kraju smo našli kameru i dečko nam je reko da nam ju ne može prodat jer mi živimo u Europi i ta kamera tam ne radi. Bezveze. Odlazimo u Metropolitan Government Building na vidikovac i malo fotkamo i uživamo u besposlici. Izlaz iz vidikovca je cijelo vrijeme slobodan. Kad smo odlučili sići odjednom se stvorio red dug 20 metara. Mater.



Ok, crknuti smo već malo, ali nema veze, odlučili smo sjesti u još jedan talijapanski restoran (Miami Garden - to je lanac kojeg ima posvuda, zgodno izgleda restač). Ovaj put jedemo i pijemo za 2200 jena (132 kn), i još je k tome hrana uistinu prava talijanska. Ja motam špagete ko gospodin u žlicu. Ne znam zakaj to radim jer ih inače uvijek srčem ko svinja, a jednom kad sam u zemlji di je srkanje ustvari pristojno, ja motam u žlicu dok svi oko mene srču. Nema veze, svejedno sam se cijeli zamazo i zaključio da je to zadnji puta da pristojno jedem špagete. Ok, dok je još dan idemo vidit neku lijepu prirodu, idemo na Aoyama groblje. Na ovom groblju se ne smije partijati za Hanami (dok se na nekim drugima može):



Groblje je dosta zgodno - Lo i ja volimo groblja i katedrale, tak da se neko vrijeme zadržavamo tamo, a nakon toga smo zbilja jako umorni i pada mrak pa idemo potražit Ishibashi (gitarski dućan). Ja sam prije toga potražio Ishibashi na google maps i otprilike ga locirao i mentalno zapamtio di je to od podzemne. Kreten. Zaboravio sam da podzemna ima 17 izlaza. Tražili smo Ishibashi sat vremena, u međuvremenu ušli u drugi dućan s gitarama, ali tamo nije bilo ništa posebno, i onda se vratili u podzemnu i skužili da je Ishibashi na 20 metara, samo u drugom smjeru. Lako ga je nać, slovo "I" je nakrivljeni T, a "shi" su dva sanjkaša na skijaškoj skakaonici. Ni tamo nemaju Monotron. Smiju mi se da kud sam navro. Ne kuže da ako njima Monotron stiže za tri tjedna, u Hrvatsku dođe za godinu dana - ako uopće imamo uvoznika, i onda košta ko dva Monotrona. Nakon neuspješne kupovine, izlazimo van i odlučujemo ući u prvu zgradu s restoranima, odabrati bilo koji restoran i tražiti nešto japansko, a bez mesa. I tako uđemo, i da skratim priču, restoran je fin i dobar i hrana je bila odlična, ali što reći kad vam u Japanu ponude pohani sir (nismo to jeli)? Pojeli smo nekakvu fusion kuhinju i isplanirali da definitivno sutra moramo jest nešto japansko. Kad bih barem našao restač koji poslužuje edamame (kuhana soja u mahuni, posoljena - super klopa). Vraćamo se doma, ali odlučujemo da nismo još spremni za doma nego da idemo vidit Ginzu. Greška, na kraju smo jedva živi došli jer su nam noge otkazale. Sutra peti dan. Ali nije crni pojas.

Očito grob nekog muzičara :)


5. dan - srijeda 6.4.

Danas smo zaspali jer mi nije zvonila budilica na mobu jer sam nešto krivo narihtao. Umjesto budilice probudila nas je sobarica. Srećom, jer je bilo 20 do jedanaest pa smo ipak uspjeli u normalno vrijeme izać van. Opet kiša. Mater. No nema veze, ništa nas neće pokolebati - idemo u Shibuyu po prvi put. Došli do Shibuye i tražili statuu Hachiko jer smo gledali film nedavno pa smo upoznati s pričom. Nismo našli Hachiko iz prve pa smo zapeli u dva dućana s gitarama. U jednom imaju Mosrite. Crni. 15000Kn. Ipak je novi, američki, original. Ja tražim stari, japanski, kopiju. Onda smo postali jako gladni pa smo htjeli samo nešto nabrzinu iz McDonaldsa. Pa smo ga tražili deset minuta da bi otkrili da se upravo preselio i nema ga više, samo je još tabla ostala. Pa smo onda sjeli u - talijanski restač/fast food:



Pojeli zdrav i bogat obrok pa krenuli u obilazak, ne bi li malo shoppingirali. Otkrili zgradu koja se zove 109 i predstavlja neku modnu šoping ikonu u tom kvartu. U jednom dućanu mi se svidjela jakna, ali mi ju prodavač nije htio dati jer sam prevelik (ja tumačim predebeo). Mater. Nema baš robe za mene u tom Japanu, a ni Lo ne može ništa nać, viša je za glavu i pol od svih Japanki, ja bar tu i tamo zateknem kojeg Japanca koji je isto visok 180. Izlazimo van i ulazimo u H&M, tamo ćemo se kao snaći i neće nas nitko tjerati iz dućana. No, na ženskom odjelu nema veličine iznad M, a i M je nekak rijedak. Lo psuje Japance. Ja kupio par košulja i kravatu, toga nikad dosta. Ustvari sam htio samo jednu košulju, ali bila je akcija 2 za 1. Prodavač je potrošio pola sata da mi to objasni rukama i nogama kad sam samo s jednom košuljom došao na blagajnu.

Već je pola 6 i sjedamo na podzemnu za drugi kraj grada na stanicu Shin kiba gdje uskoro počinje koncert grupe Pavement čiji smo ljubitelji. Koncert je u dvorani koja je na umjetnom otoku sagrađenom prije par godina. Idemo prema dvorani, a s interneta imamo informaciju da je koncert rasprodan. Nadamo se da ćemo naći preprodavače pa upasti na koncert. Preprodavača smo našli, glasa se univerzalnim tjelesnim kretnjama svojstvenim švercerima kako s Balkana tako i iz Japana. Ne kupujemo kartu od njega jer nam je sumnjiv, a i ima samo jednu kartu. Na ulazu ima još karata. Predivno. Imaju lockere tako da mogu pospremiti svoje vrećice iz H&M-a i jakne da nam ne bude vruće. Predivno. Kišobran mi ne stane u locker pa sam ga samo savio na vrh lockera. Svi stoje u redu za pivo, svi stoje u redu za sve. Stajem u red da kupim Pavement majicu. Volim Japan. Počinje koncert i basist grupe izlazi u majici "Dinamo - prvaci 2007":



Umiremo od smijeha i deremo se "Dinamo, Dinamo", al nam je to glupo pa se ne deremo više. Koncert je odličan. Japanska publika nam se jako sviđa jer smo uglavnom viši od svih njih i sve vidimo. Nakon koncerta još jedna piva (čekamo u redu) i nakon svega vadim stvari iz lockera i kišobran je još uvijek na vrhu. Volim Japan. Odosmo spavati. Sutra je navodno sunce.

Na kraju smo ipak bili pronašli Hachiko


JAVNI PRIJEVOZ

Metro je u Tokiju odlično organiziran i ako ste se već susretali s metroom po drugim gradovima (osim Zagrebu, afkors), u Tokiju vam neće biti ništa teže za snalaženje. Sve je napisano na latinici i vrlo jasno označeno, do te mjere da ponegdje na podu imate iscrtane linije kuda trebate hodati recimo kod nekom skretanja iza okouke, a da se ne bi sudarili s ljudima koji dolaze iz suprtonog smjera. No, ipak postoji razlika u odnosu na metroe s kojima smo se do sada susretali, a to je da njima metro ne drži jedna kompanija, već ih ima nekoliko koje onda drže određene linije. To može biti malo zbunjujuće, pogotovo u prvim danima, ali ustvari se brzo polovi što je što. Postoje i Monorail linije, recimo ako idete do Odaibe zgodno je voziti se monorail linijom Yurikamome (ako ne idete brodom) - karta se može kupiti s Pasmom (340 yena u jednom smjeru (20,40 kn))

Postoje tri glavna 'provajdera' podzemnog/nadzemnog prijevoza - Tokyo Metro ('metoro' oni tu kažu, hihihi), Toei line i JR - Japan railways. Tokyo metro ima 9 ili 10 linija. JR ima svoje linije i za sve te linije (npr. Keiyo line, Sobu line, Chuo line...) vam vrijedi JR pass koji ste predhodno kupili u Europi (objašnjenje niže u tekstu). Od JR linija će vam najvjerojatnije najviše od koristi biti Yamanote line - linija koja ide u krug po vanjskom dijelu centralnog Tokija.

Tokyo line ćete prepoznati po plavom znaku i prepoznatljivom logou u obliku slova M:


JR linije ćete prepoznati po slovima J i R :))


Toei line ćete prepoznati po ovom zelenom znaku:


Zaboravite na neki tip pokaza ili popusta (barem kao Londonski Oyster) - postoji jedino dnevna karta za 710 yena što vam se isplati ako ćete se u tom danu voziti npr. više od 5 puta. Na svakoj stanici postoje aparati na kojima se kupuju karte bilo kovanicama ili papirnatim novcem (ostatak vraćaju u kovanom novcu). Ne prodaju svi aparati karte za sve linije, ali uglavnom će prodavati za one linije na čijoj stanici se nalazite. Svaki aparat ima gumb 'English' pa će vam sve biti jasno. Najbolje je da, ako nemate PASMO karticu, kupite najjeftiniju moguću kartu koju vam aparat nudi, te onda na izlasku iz podzemne vidite da li trebate još štogod nadoplatiti ili ne. Cijene između stanica se kreću od 130 yena (7,80 kn) (uglavnom na JR-u za jednu stanicu) do 210 yena (za više stanica). Ako idete baš Tokyo metro linijom, karta između dvije stanice je 160 yena, za Toei line 170 yena. Na dosta stanica postoji karta sa stanicama i linijama i cijenom koliko ćete platiti za koju razdaljinu. Ako ste uzeli kartu najniže cijene, na izlasku iz podzemne, prije onih 'vratašca' smješten je aparat koji se zove Fare adjustment, a služi tome da svoju kartu koju s kojom ste na podzemnu ušli tutnete u taj aparat i vidite što će vam reć. Ne zaboravite prije toga stisnuti English gumb :D. Ukoliko kaže da trebate još nešto nadoplatiti - nadoplatite, ili vam kaže da je sve ok pa izađete van stavivši kartu u vratašca. Da bi sve bilo malo jasnije, evo filmić:



PASMO kartica

Da sačuvate živce i vrijeme, najbolje vam je odmah po dolasku kupiti PASMO karticu. Za one koji su si prethodno kupili JR pass svejedno bih preporučila i PASMO karticu, osim ako ste baš na tight budžetu pa ćete se radije malo navozati JR-om i prošetati nego platiti kartu. PASMO kartica može se kupiti isključivo na stanicama Tokyo metro linija, ali vrijedi na linijama svih kompanija. Postoji i SUICA kartica, to je isto što i PASMO, ali u vlasništvu JR-a. Postoje i neke Green card brije, ali to ne znam što je jer mi nije bilo potrebno. PASMO možete kupiti i na automatu, s time da morate platiti novčanicama od 1000 yena (60 kn) (ili novčanica od 5000 yena). Kod prve kupnje kartice ustvari plaćate i samu karticu 500 yena. Tako da, ako ste recimo dali 2000 yena pri prvoj kupnji - 500 yena uzima vam se za izdavanje kartice, a 1500 yena vam ostaje za vožnju. Kada potrošite novac vrlo lako ćete karticu nadopuniti na bilo kojem aparatu, ali isključivo s novčanicama od 1000 i 5000 yena. Na kraju kada vam PASMO više ne treba, možete tražiti povrat novca koji vam je na kartici ostao u bilo kojem uredu Tokyo Metroa (na stanici). Osim neiskorištenog novca natrag dobijete i 290 yena od onih 500 koje ste za karticu platili na početku priče. Za povrat novca će vam dati da ispunite neki formular. Inače, kontrolu troškova vrlo lako pratite - svaki puta kada uđete na stanicu kroz vratašca prislonite karticu na senzor i na ekranu od vratašca vam se ispiše koliko trenutno imate novaca. PASMO vrijedi i na autobusima, ali mi se nije niti jednom zalomilo da sam morala negdje ići busom, tako da nemam pojma niti kako im busevi izgledaju.

JR PASS

JR PASS je odličan izum, pogotovo ako mislite putovati po Japanu. Karta je namijenjena isključivo strancima i Japanci je ne mogu kupiti. U Zagrebu se može nabaviti preko STAZ-a, ali košta više nego ako se nabavi u Beču. U ovo ne računam poštarinu jer je meni netko iz Beča donio. Za kupnju će vam biti potrebna putovnica. Pass se može kupiti za tjedan dana, dva tjedna, tri... itd, i o tome ovisi cijena, a cijena ovisi i u tečaju yena, tako da cijena nije fixna. Nama je za tjedan dana koštao 243 eura, a pass smo planirali aktivirati nakon nekoliko dana aklimatizacije u Tokiju. Više o samoj nabavci JR PASS-a pročitajte ovdje: http://www.japanrailpass.net/eng/en001.html . Kada kupite pass, ustvari niste dobili pass, nego ste dobili potvrdu o kupnji skupa s uputstvima što i kako dalje. Pravi pass ćete dobiti kada dođete u Japan i odlučite ga zamijeniti u JR uredu. Ima nekoliko JR ureda koji rade JR PASS Exchange (tako se to zove) - možete odmah na aerodromu (ali recimo dok sam ja došla red je bio kilometarski, sigurno su čekali sat vremena ako ne i više) ili recimo na Tokyo stationu. Uglavnom, pisati će vam sve u brošuri koju ćete dobiti s potvrdom o kupnji.

Kupnjom tog passa dobili ste neograničen broj putovanja brzim japanskim Shinkansen vlakom unutar zadanog vremenskog okvira. Taj vlak ide do 300 kilometara na sat, ali nije najbrži vlak. Još je brži Nozomi vlak (nema presjedanja, manje staje), ali za njega JR PASS ne vrijedi. No, to ne znači da imate direktne vlakove između svih gradova. Recimo od Tokija do Hirošime ne možete doći bez presjedanja, iako se hvale da vam treba 5 sati za tih 700, 800 km. Bilo bi to zgodno da ne moraš presjedati i potrošiti vrijeme na čekanje drugog vlaka.

Ono što je vrlo bitno u cijeloj ovoj priči i njima očito neka svetinja je rezervacija sjedala u vlaku. Vas to s JR PASS-om ništa ne košta (osim vremena odlaska u ured i nešto čekanja u redu), ali je zaista gotovo pa obavezno. Naime, postoje vagoni za putnike s kartama koji nisu rezervirali sjedala, te za one koji jesu. Mislim da se za vlasnike JR PASS-a to malo drugačije gleda, ali nebudi vam teško, napravite tu rezervaciju prije puta kad ih toliko veseli. Mi smo išli na neki kasniji vlak od onoga što smo rezervirali i kondukter se nešto prvo htio natezati da nije to rezervacija za taj vlak (a vlak prazan), a onda je samo umro od smijeha jer se mi vozimo u 17. vlaku tog dana, a imamo rezervaciju za 3. vlak (po redu - na karti ima broj koji je to vlak po redu taj dan). Mislim da smo mi s JR PASS-om malo nedodirljivi :D

OD I DO AERODROMA

S obzirom da smo išli na put od dva tjedna, a JR PASS smo uzeli za tjedan dana, planirali smo ga aktivirati kasnije, tako da nam sada nije vrijedio za JR liniju do Tokija. Plan je bio da ga aktiviramo tako da nam vrijedi do aerodroma na povratku kada smo ionako računali da ćemo biti bez para pa će nam dobro doći da ne moramo plaćati kartu za vlak :))
Postoji Narita express kojoj relacija Tokyo (Tokyo station) - Narita aerodrom traje 1h, a košta 2940 yena (176 kn). Kjut, ali pobogu, postoji i obična JR linija koja se zove JR Rapid koja ide samo pola sata duže, a košta 1280 yena (77 kn). You do the math :) Od 7. mjeseca uvode i Narita express liniju kojoj će trebati samo pola sata do aerodroma. Ne znam da li će za taj vrijediti JR PASS, ali TO bi bilo zgodno :). Inače, u Nartia expressu su SVI vagoni s isključivo rezerviranim sjedalima, a putnici koji nisu rezervirali sjedala stoje u vlaku u tim svojim nerezerviranim vagonima.

TAXI

Na forumu su me isprepadali da taxije u Tokiju ne smijem ni pogledati, ali nismo niti imali razloga pomišljati na upotrebu taksija. Neki imaju slatke svjetleće kuglice koje su mene, kao pravog zaljubljenika u sve okruglo, totalno oduševile. Čudno da se samo zbog toga nisam išla provozati taksijem. Navodno ne prihvaćaju napojnice, iako u mojoj knjižici piše da se tipping očekuje.



--Sljedeći nastavak--

Post je objavljen 08.05.2010. u 11:57 sati.