Autobus je stao, starac je ušao na srednja vrata. Još je bio u vratima, kad ih je šofer brže-bolje zatvorio. Starac je za dlaku ostao prignječen. Nekako se iskoprcao, vrata su ga malo zahvatila, ali na sreću, nisu ga ozlijedila.
Gledati starca od nekih sedamdesetak godina kako spašava živu glavu iz autobusnih vrata neugodna je scena. A postaje nepodnošljiva kada znate da se mala nezgoda nije dogodila slučajno. Naime, u zadnje vrijeme šoferi splitskih gradskih autobusa sustavno zlostavljaju putnike.
Da bi onemogućili "švercanje", pribjegavaju poprilično osebujnim, a kako izgleda, i sve brutalnijm metodama. Jednostavno, ne otvaraju vrata. Nijedna, osim prvih. Pa su svi putnici prisiljeni ući na ta prva vrata. Tako da moraju proći kraj šofera i, na njegov zahtjev, pokazati kartu.
Čemu onda služe česte i takoreći neizbježne ekipe kontrolora koje patroliraju na svim linijama, ostaje misterij.
Šoferi, uporno ne otvarajući nijedna vrata osim prvih, nailaze na istinski profesionalni problem. Naime, osim putnika koji ulaze, postoje i putnici koji bi rado, ako je moguće, izašli iz autobusa. Eh, da. Ta gamad. Nije im dosta što se vozaju, nego bi još i stalno ulazili i izlazili. E sad, da bi dotični dakle izašli iz autobusa, jedan od osnovnih preduvjeta je da šofer otvori vrata.
To je već frustrirajuće po šofera. Zamisli, ta rulja, ne samo da se voza i ne samo da bi stalno ulazila i izlazila, nego bi još to izlaženje izvodili kroz, molim vas lijepo, otvorena vrata?!? Pa to bi izbacilo iz takta i ljude čvršćih živaca od šofera Prometovih autobusa! Zašto jednostavno ne izađu kroz prozor? Jel' oni možda misle da je šofer tu zato da ih vozi i da im otvara i zatvara vrata?
E pa, nećete majci, odlučili su neki energičniji šoferi. Mislite da smo mi glupi, ha? K'o fol vi bi izašli, k'o fol samo da izađete? A mi smo k'o budale pa ne znamo da kad vi k'o fol samo izađete, u stvari smišljeno i organizirano omogućavate onima što se švercaju da uskoče u autobus koristeći otvaranje vrata zbog vašeg k'o fol izlaženja? E, ne može. Nećete vi nama izlaziti kad se vama izlazi, nego kad mi šoferi hoćemo. A uglavnom nećemo.
I tako vrata ostaju zatvorena. Ovi što bi izašli, čekaju i čekaju, dok im ne postane jasno da će se za izlazak iz tog autobusa morati itekako potruditi. Pa počinju urlati "Vraaataaaaa!!!" i "Šoofeer otvooriiii!" i "Imaaa izaaać'!!!".
Šofer-otvori-ima-izać ih međutim ignorira, jer je koncentriran na one koji pokraj njega ulaze, a propušta ih kroz iglene uši. Zahtijeva predočenje karte od svakog, a na usta mu voda ide od prigušenog, sadističkog iščekivanja. Iščekivanja onoga-koji-nema-kartu. Na njegovo razočarenje, svi koji ulaze tog jutra, IMAJU kartu. Pa to je porazno.
Nakon svega, svih tih stanica na kojima uporno nije otvarao vrata, nakon režanja na sve koji su ulazili na ona jedina otvorena vrata, nakon cijelog tog adrenalinskog natjerivanja sa putnicima, nijedan nemam-kartu-i-šta-mi-možeš putnik?!?
Erekcija mu naglo splasne.
Nevoljko otvori potom i sva preostala vrata kroz koja, izbavljeni i presretni, izbauljaše van oni-koji-izlaze.
Starac sa početka priče naišao je na stanicu baš u tom nesretnom trenutku. Vidio čovjek otvorena srednja vrata, i ušao. Šofer, prepoznavši u tom drhturavom biću potencijalnog zločinca tojest neimatelja svete karte, reagirao je brzinom zvijeri kada ugleda dugo iščekivani plijen. Tras! Zatvorio je vrata naglo. Nesiguran na svojim staračkim i slabašnim nogama, sedamdesetogodišnjak se izvukao neozlijeđen, iako vidno uzdrman. Ušavši ipak sretno, uputio se, sa nelagodom popravljajući svoj mantil iz nekih sretnijih vremena, prema sjedištu na kraju autobusa.
Dvadesetak osoba je promatralo tu scenu. Dvadeset odraslih ljudi raznih dobi potpuno su ravnodušno odgledali zlostavljanje svog starijeg sugrađanina. Niti mišić na licu im se nije pomaknuo. Za razliku od njih, meni se pomaknuo ne samo mišić, pomakla sam se cijela. U dva koraka sam se stvorila uz staklo koje šofera dijeli od nas običnih smrtnika i oštrim, povišenim tonom prosiktala:
- Jeste li možda primjetili da ste skoro vratima prignječili čovjeka?!
Njegova replika je bila očekivano bahata, mada sa dozom iznenađenja u glasu. Njegov izraz lica jasno je govorio: "Što je sad ovo?? Koja je sad ovo? Mjesecima maltretiram i ponižavam ljude, neke čak i uspješno prignječim ponekad, (dovraga, onaj starkelja je dobrih refleksa za svoje godine), i nitko se nikada nije usudio ni obratiti mi se, a pogotovo ne ovakvim tonom?!? Jel' me to ova poziva na odgovornost? Ha ha ha ha."
Rekla sam mu da želim znati njegovo ime i prezime. "A 'ko si ti da ja tebi govorin moje ime i prezime, a?" odgovorio je.
Osvrnula sam se po autobusu. Osjetila sam potrebu za podrškom. Za građanskim buntom. Za, makar i diskretnim, znakom nekakve svijesti. Neki mali, sramežjlivi izraz odobravanja na nečijem licu? Ništa od toga. Svi gledaju u neku svoju zamišljenu točku.
- Ok - kažem šoferu.-Nećete mi reći ime, ali još uvijek mogu zapisati broj ovog autobusa. Pa ćemo ONDA vidjeti! -
Vratim se na svoje mjesto tresući se od bijesa. Pojma nisam imala što bi točno trebala značiti moja prijetnja i što je ono ONDA što ćemo vidjeti, ali sam bila sasvim odlučna da to ONDA izvedem pa makar mi zadnje bilo.
Ta odlučnost me držala nekih dva, tri sata. A onda sam najednom osjetila strašan umor. Kao nikada dosad poklopila me malodušnost izazvana ravnodušnošću mojih supatnika. Ček', dvadeset ljudi u autobusu, a reagiram samo ja? Od čega li sam to upornog ja stvorena? Dokle, pobogu?
Dokle voditi bitke i zvati na juriš kolonu iza sebe koja u stvari uopće ne postoji?
Ne postoji u autobusu, ne postoji na šalteru, ne postoji u bolnicama, niti u školama. Postoji samo jedna kolona u koju smo se pristali svrstati.
Ona ispred pučke kuhinje.
Malodušni. Ravnodušni.
Prignječeni...
Post je objavljen 08.05.2010. u 01:07 sati.