Marketing
Veliki Vladimir
Danas moj rodni grad slavi blagdan svoga sveca zaštitnika, salonitanskog mučenika svetog Dujma, sveca čiju pomoć Splićani u mnogim prilikama rado zazivaju i koji nam je eto, ove godine simbolično baš, nakon olujne noći, vjerojatno uz pomoć svojih nebeskih veza, ipak priuštio prekrasan sunčan dan.
Bit će šušura po gradu, bit će veselo, razigrano i šareno, odigrat će se tombula koju će vjerojatno dobiti neki Bračanin ili Kaštelanin, kupit će se mali milijun drvenih žlica i klepetaljki, slavit će se do dugo u noć.
Volim ovaj grad zbog stotinu i jednog razloga, a pogotovo zbog toga što njegovim ulicama struji ogromna količina neke neobične energije koja je vrlo često i doslovce opipljiva i koja je umnogome zaslužna za toliki broj znamenitih ljudi poniklih na ovom tlu i naravno – glavni „krivac“ zašto je baš Split „najlipši grad na svitu..“
Međutim, ta energija zna biti vrlo nepredvidljiva, mušičava i svojeglava, ne da se kanalizirati u neke ustaljene tokove tako da nitko živ ne može biti siguran u kojem će smjeru krenuti, počesto tek jezičac na vagi odredi hoće li odabrati put dobra ili put zla.
Ono što mi je ove godine posebno drago jest činjenica da je na svečanoj sjednici Gradskog vijeća ispravljena jedna strašna povijesna nepravda. Naime, između ostalih laureata, nagradu za životno djelo dobio je Vladimir Beara, Hajdukova legenda, zasigurno najveći nogometni golman s ovih prostora i jedan od najboljih svjetskih vratara svih vremena.
Neupućeni će reći – ah da, još jedan sportaš koji je dobio nagradu, a zašto je nije mogao dobiti na primjer neki vrhunski kovinotokar, soboslikar ili škovacin...
Ova priča je ipak drugačija.
Iako je svojim sportskim rezultatima odavno zaslužio sva moguća priznanja, iako je bio idol nogometnih navijača, Vladimir Beara i danas na svojoj koži bolno osjeća ožiljke od nepravdi kojima je bio izložen gotovo čitavog života. Već od svojih prvih koraka na nogometnom terenu, pratio ga je posprdni izraz „mali Vlaj“, trpio je neshvatljiva ponižavanja i ismijavanja onih koji mu nisu bili ni do gležnja, a kamo li koljena, što je sve rezultiralo time da je na vrhuncu sportske karijere otišao u beogradsku Crvenu Zvezdu, a s tim je činom navukao bijes mnogih koji nisu željeli prihvatiti njegovu „izdaju“.
Osvojio je sedam naslova prvaka Jugoslavije, tri s Hajdukom, četiri sa Zvezdom, dva kupa Jugoslavije, sudjelovao je na tri svjetska prvenstva, osvojio srebrnu medalju na Olimpijskim igrama, igrao za reprezentaciju Europe i Svijeta. Britanski su ga mediji nakon jedne utakmice prozvali „Veliki Vladimir“ i to je nadimak koji mu je najbolje pristajao i po kojem je ostao zapamćen. Bio je vratar zadivljujućih sposobnosti, smiren, koncentriran, fantastičnog odraza i osjećaja za loptu.
No, bez obzira na svoje sportske i ljudske kvalitete ili možda upravo zbog njih, Vladimir Beara je postao predmet sprdnji i viceva u kojima se isticala navodna Bearina neinteligencija, željelo ga se pod svaku cijenu omalovažiti i smijati mu se iza leđa. Tih, takozvanih viceva bilo je na stotine i u svima njima, Vladimir Beara je ispadao tragični antijunak, gubitnik i nevoljnik koji eto kao dobro hvata balune, ali o mnogim drugim stvarima nema pojma.
Ova sredina zna biti i te kako surova i okrutna, ponekad se jednostavno okrene protiv nekih ljudi, obično iz sasvim bezveznih pa i neshvatljivih razloga. Najčešće su žrtve oni koji odudaraju od prosjeka, tako je slatko olajavati one koji su uspješni, a opet s druge strane tako se lako sprdati s ljudima koji su slabiji, koji muku muče sa svojim bolestima, ovisnostima i siromaštvom.
O tom odnosu okrutne gomile prema onima koji su drugačiji, nećete slušati u stihovima pjesama koje pjevaju o moru, galebu, Marjanu, Dalmaciji, smokvi, maslini i lozi, o toj ljudskoj surovosti nećete čuti ni riječi u prigodnim biskupskim propovjedima, to kao ne postoji, to je kao smeće koje tako uspješno guramo ispod tapeta nadajući se da ga tamo nikad nitko neće pronaći.
Zato ova današnja priča čak i nije priča o Vladimiru Beari, to je priča o nama, budalama i odvratnim licemjerima, nama koji ćemo se tako lako nekome narugati, nekoga potcjeniti i uništiti mu i zadnju trunčicu samopouzdanja. Vladimir Beara je i nakon završetka svoje karijere prolazio kroz mnoge teškoće i osobne tragedije, ali unatoč svemu, ostajao je uspravan, čvrst i ponosan.
Sve da Veliki Vladimir i nije bio to što je bio, najbolji nogometni vratar na svijetu, u svakom slučaju bi zaslužio ovu nagradu grada za životno djelo jer je prije svega bio i ostao – Čovjek!
Moj naklon do poda šjor Vlado!
Post je objavljen 07.05.2010. u 17:30 sati.