Na moje "crvene" komentare, ,koji se tiču odnosa kapitala i rada (kao što je onaj prvomajsk Sretan Dan rada gladnim kokošima i gladnim radnicima, dolaze mi dve vrste zamjerki. Jedna je striktno ideološka, s pozicija slobodnotržišnog fundamentalizma. Ta vrsta kritike polazi od ideologije koja je ovdje u negativnom smislu te riječi, iskrivljenaj svijsest koja smišljeno treba izopačiti realnost. Druga vrsta kritike, koju treba uvažavati, usmjerena je na to da i poslodavce, privatnike koji se bore za preživljavanje na tržištu, treba razumjeti, da obično i njima nije lako onda, kad ne mogu isplatiti plaće radnicima.
Prihvaćam to, ali ne trebamo se zadržavati samo na konstataciji. Moramo iz raznih argumenata izvući konzekvence, na osnovu stvarne analize drušvenih odnosa, na osnovu kritičko-teorijske analize. A stvarnost nas tjera da se vraćamo na marksističke analize odnosa kapitala i rada; pri tome, čitajući samoga Marxa i tzv. "stvaralačke marksiste" od "Frakfurtske škole" 1920-ih godina ("Kritička teorija društva"), moramo učiti analitičke kategorijeinventivno koristiti. Dvije osnovne kategorije ne znače, da se sve svodi na jednu grubu dihotomiju i jednostavne formule, kao u vulgarizacijama koje su u staljinizmu dostigle vrhunac. (Moramo također priznati, da sve dosadašnje teorije nisu bile dovoljne. Moramo ići dalje, s onu stranu "postmodernističke" slijepe ulice.)
Ako netko dulje ne može plaćati radnike (zaposlenike), on više nije "poslodavac". Slijedi stečaj. Stečaj s preustrojem, rok mjesec dana - nije to nikakva katastrofa. Naravno, tu je i druga pozitivna mogućnocst: radničko zauzimanje tvornice, tj. oduzimanje posjeda.
OK, ako je kraće vrijeme problem, moguć je kompromis. Ali onda recimo mora sa svojim poslovnim suradnicima, koji mu iznajmljuju svoju radnu snagu, sjesti i pokušati dogovoriti odgodu plaćanja, kako radi s bankom. Ako želi izbjeći stečaj, mora u njima gledati svoje poslovne partnere. A imamo bezbrojne primjere tajkunske bahatosti okolo, ponašanje prema radnicima kao stoci koja ima radit a ne mora joj se ništa objašnjavati i nema nikakva prava. To obično i nisu neki stvarni mali poduzetnici, koji se na tržištu za nešto bore, nego im u zaleđu stoje razni "kumovi".
Tu je također i mentalitet muljanja i spremnosti na svaku prevaru, neuvažavanja smisla riječi "partnerstvo", pa onda stradaju i mnogi poduzetnici koji se tu ne snađu, ali ponajviše oni koji prodaju samo svoju radnu snagu. Uvijek biti spreman sve zajebat, kao legendarni Matan, Izet Fazlinović ili Del Boy Trotter. Nevolja je, kad takvi kontroliraju državu.
Imamo sukob kapitala i rada, klasika. Kod nas danas, kapital daleko bolje prolazi, a i inače ima strukturalnu prednost, jer je cijeli sustav kapitalizma baziran na primatu interesa kapitala, pa to može biti ublaženo samo stalnim naporima preko političkog sustava ("država klasnog kompromisa", "država blagostanja", "socijalna tržišna privreda").
Dakako,među kapitalistima sitne poduzetnike, koji pokušavaju stvarno nešto pošteno napraviti, i krupni kapital koji ih davi. Zatim, industrijski kapital vs. financijski, dugoročna ulaganja vss. špekulacije (tzv. razvojnici, developeri, koji se zapravo nikakvim razvojem ne bave, tipičan su slučaj potonjih; kao Tomo Horvatinčić, figura za zabavljanje javnosti, iza kojeg stoje pravi igrači, povezani s Hypo bankom, preko koje su prane stotine milijuna eura izvučene iz Hrvatske).
Zato mislim, da je moguć savez radnika i malih i srednjih poduzetnika. Savez, uperen protiv kumova koji lako mijenjaju političke boje. Uvijet je da poduzetnici stvarno shvate i prihvate da im je dužnost radnike plaćati, te da svoja prava posjeda i upravljanja mogu izgubiti, ako svoje obveze krše (kao što ih mogu izgubiti ako krše druge svoje obveze).
Država je pak kod nas, klasično marksistički, prvenstveno kolektivni organ kapitalista za rješavanja poslova, povezana s kapitalistom mrežom "kumstva".
Nije međutim ni s radnicima (zaposlenicima, onima koji žive od svojeg rada odnosno prodaje svoje radne snage) jednostavna. Radnici su na više raznih načina uplašeni, paralizirani, potkupljeni, uvučeni u sustav korupcije, žrtve ali djelomično i sudionici hrvatske varijante sustava crony kapitalizma. (Na tu temu vidi moj članak Zašto zapravo ne želimo kraj korupcije) Moraju se znatno odlučnije boriti za svoja pravo. To argumentiram ovim slučajem, koji je tipičan: ako poslodavac kasni s isplatom plaća, štrajk mora biti proglašen nakon tri dana, a ne nakon tri mjeseca. Smisao je štrajka nanijeti poslodavcu štetu, tako da shvati da mu je isplativije raditi pošteno (po onoj narodnoj: "ako ne ide drugačije, onda ćemo pošteno"). Od vitalnog su značaja također štrajkovi i drugi oblici solidarnosti. Pogledajte moj članak Novinari i metalci: jedan svijet, jedna borba za takav primjer iz Slovenije. (Novinari su proleteri umnoga rada.)
Osobno, nisam ja ni na jednoj strani, jer u radnom odnosu sam zadnji put bio 1987.. A rezultati mojeg socijalnog poduzetništvba je zaista bilo otvaranje raznih radnih mjesta.
Post je objavljen 04.05.2010. u 11:54 sati.