„ U jednom dijalogu Oscara Wildea piše da nam glazba otkriva osobnu prošlost za koju do tog trenutka nismo znali i da nas podstiče na oplakivanje nesreća koje nam se nisu dogodile i grijeha koje nismo učinili. „
H.L. Borges
Margarite Yourcenar tvrdi da je inicijacija svako iskustvo koje u čovjeku izazove kvalitativnu promjenu u svijesti. Sklona sam se složiti s njom. U nizu momenata zajedničkih svim ljudima u mom sjećanju značajno mjesto zauzima trenutak kada sam prvi puta čula pjesmu U2 Pride.
Taj trenutak, kao i sva značajna iskustva u životu opisala bih kao električni udar. Dolazi iznenada, ulazi kroz pupak i sve što čovjek nakon njega može reći je da više nije isti. Čitala sam opise ljudi nakon prvog vođenja ljubavi. Česti su iskazi da su se nakon ljubavnog prožimanja gledali u ogledalo u nekoj vrsti polunevjerice jesu li to još uvijek oni. Ja sam dugo gledala svoj odraz nakon te pjesme, kao dijete. I danas mogu evocirati tu mješavinu nestajanja tla pod nogama s određenom dozom ljutnje što je sve došlo tako naglo i bez upozorenja. Zatim : pjesma ostaje u glavi. Vrti se danima. Dijete pokušava proniknuti u tajnu. Ali nema riječi. I u tome je zapravo magija : nema riječi. Riječi stanuju na nekom otoku u mozgu. Sasvim su kopnene i više okružuju i okivaju nego što ubadaju i otkrivaju. Glazba : glazba je more.
Odatle nestajanje tla.
Kasnije, često koristim za nju epitet koji mom prijatelju već postaje komičan. Kažem : ovo je ljekovito.
Nije uvijek bilo ljekovito. U određenim trenucima bilo je to gotovo opasno.
Sa sweet sixteen doživjela sam drugačiju vrstu epifanije. Na lokalnom radiju čula sam prvi puta Pixiese. Na prve taktove pjesme Where is my mind ? koljena su mi jednostavno popustila i ja sam se našla na podu. Pjesma je ušla u mene. I još uvijek mi kola krvotokom.
Ne samo što su mi stopala zauvijek ostala u zraku, glava na zemlji a um negdje u Trans- Plutonskim zonama već sam shvatila da ću u tim Karibima ostati plivati zauvijek, samo moram naučiti ostaviti dobar privid da sam paučinovom niti još vezana za Zemlju.
Kasnije su došle i ostale ljubavi : Iggy Pop koji je zavijao o tome kako želi biti moj pas, Ziggy Stardust instantno prepoznat kao brat, Nirvana kao prorok cijele moje generacije Neptuniana, eskapistički nastrojene djece pogubljene u realnosti sranja zvanog Domovinski rat.
Mislim da dio mene još uvijek stoji otvorenih ustiju na koncertu Pink Floyda u bečkom Novom Mjestu 1994. i odbija se vratiti.
Započela sam ovaj esej kao vježbu ruke utrnule od nepisanja sa čežnjom da se napokon izrazim nekako o nečemu.
Zamolila sam prijatelja da mi zada temu.
Sad kad ga završavam zadnjim spominjanjem velike inicijacije zvukom prisiljena sam zaključiti da mi ipak treba još malo plivanja u ljekovitim vibracijama sušte suprotnosti pisanoj riječi. Korteks je novogradnja. Limbički sustav iz kojeg glazba izvire i u kojeg me opetovano uranja mnogo je stariji i moćniji.
Tišina je sexy.
Post je objavljen 04.05.2010. u 10:04 sati.