Neke stvari se ne govore, ne prepričavaju. Pušta ih se, jer se nedaju prepričati... Ponekad mi glavom prolazi bijedna misao kako se isplati držat stvari u sebi, da je to daleko pametnije nego ih osvijetlit. No je li tako? Radimo to jer je lakše. Zašto mislimo da je to i vrjednije? Zar nas nisu još bajke, pa i filmovi koje smo gledali učili da vrijedi ići do kraja, da treba otvorit srce i biti hrabar jer samo se srcem dobro vidi? I oni koji ustraju u otkrivanju zagonetke, koji nastavljaju, dolaze do pogotka, blaga, ili nečeg vrijednog što se nikakvim drugim putem nije moglo postići.
Ja ovdje pričam o mukama i dilemama. Jeli to kad pomoglo? Je. Jer ni instant akcija nije dobra ak nisi siguran kaj hoćeš, bolje raščistit nego potiskivat. Jer je to inače srljanje, prije nego se stvari poslože...prije nego idejno pronađe put u materijalno..zato treba kojiput razmislit, posebice ako se radi o važnim stvarima. A i čovjek koji želi znati, želi ukloniti privide, taj će se pitati..neće gurati glavu u pijesak. Moj problem je što se time ne bavim koliko bi trebala...često upravo potiskujem da se nebi susrela s tim..i onda otupim. Ili se pak dovodim u neke...pa zbunjujuće i nepotrebne situacije. Često mi bude teško istrpjeti svijest. Pisanje mi pomaže da uklonim zbunjenost i nedorečenost iz svog života. Pritom si mnoge stvari umislim. Volim zamišljati stvari. Moja omiljena fantazija je da je sve moguće..
Možeš biti mlad i lijep i imati znanja, a ne znači da ćeš biti sretan.
Ego mi nema zdrave granice, možda bi stvarno bilo pametnije da ga ignoriram...da ga poništim u čim većoj mjeri, jer je više agresivno nastrojen nego što me potiče na akciju i ushit, eto, iskreno, a u svakom slučaju pari mi se bolesno. Gotovo da uopće ne živim u sadašnjosti, kad i živim onda to prethodno moram izvoliti od sebe, isčačkati, izracionalizirati, doslovce tjerat se što prospe veći dio energije po putu...svu radost, tek tu i tamo živim spontano, zapravo često, zna bit dobro, ali je nekako samotno i sanjarski. Imam taj razoran ego, možda se ne čini na prvi pogled, ali je takav. Jako mi teško pada živjet na zemlji, jer mi je teško nosit se s činjenicom da sam svjesna osoba i što me to diferencira od drugih, a ja to doživljavam negativno. Drukčiji način gledanja na stvari mi istovremeno pada teško i lako, samo je teško odlučiti jer...prevelik broj ljudi mi se čini licemjernim, komformisti koji ne razmišljaju svojom glavom, stimulansi postaju jedini izlaz i izvor snage, opća dekadencija…kojiput se pitam u kakvom to ja svijetu živim i jesam li ja nekom greškom dospjela ovdje, možda sam izvanzemaljka, ili sam bolesna.
Patim jer se ne mogu prepustiti ovoj struji života, kad živim, svaka sekunda koja prolazi bode poput struje, a opet kad živim zatvorenih očiju, sve se čini lakše, a tupa se bol pored toga tada i ne čini kao loša ideja. A tražim ipak nešto od sebe pa mi ta dimenzija ne odgovara, pretijesna mi je i ja je ne želim i ne trebam, neka ide kvragu. Znam da je život težak, osjećam to cijelo vrijeme. Teško mi je znati da ja nisam za živjet zatvorenih očiju i prepuno privida i plitkog veselja. Ja tražim nešto bolje od toga, zar nije to mnogo zdravije? Ako ništa drugo, bar se želim riješiti iracionalnosti u svom životu i poremećenosti. Fali mi vjere, a to je opasno. Teško mi je jer kad znam da sam bez ikakvog znanja i da sam... Zašto odbijam mogućnost da me to uzemlji? Možda se radi o čistom nekom nijemom strahu.
Naučila sam ga nanjušiti..i ovo radim za njegovu prevenciju. Moji instinkti ne lažu; mada sam ih pokušavala zanemariti iz kojekakvih bezdušnih razloga, uglavnom da bi mi stvari izgledale ljepše. Dosad sam nailazila na veći broj nepouzdanih ljudi nego onih drugih. Što će mi tip koji je nepouzdan? Ne treba mi da budem ovisna o njemu.
Post je objavljen 04.05.2010. u 01:00 sati.