Tražim smisao; tražim istinu; tražim počelo… Tražim. U cijelom tom traženju, premečući mislima, analizirajući i odbacujući 'nevažno', postavih i pitanje: 'Što ja to ustvari radim?'
Važno je vidjeti što se to i kako zbiva, jer od toga su viđenja moja, a ona su odnosom moga odnosa prema stvarnosti.
Odavno postadoh svijestan tijela svoga. Ustvari sam prihvatio osjete kao stvarnost. Osjetih i priznah sebi to. Nije to bio neki misaoni čin, već se to odigralo nekako van mene. Kao da bijaše nešto po čemu je osvanula svijest ili moć prosudbe. Osjetio se osjet.
Ponavljali se osjeti i krenulo je njihovo razlikovanje. Kako?
I to se desilo nekako van mene, nekim načinom koji je gradio i razvijajo svijest i neki niz raznolikosti. Kao da je to postojalo i prije moje svijesti o sebi.
Mislima sam i nastojanjem u poniranju onom nekom rađanju svijesti. Ali, što svijest ustvari jest? Zar moć spoznaje sebe?
Sebe?
Bez toga ne bi bilo ni osjeta. Kako da me što zaboli? Bez toga to bi bio samo proces, a bol je ono što nakon procesa slijedi. To je ono stanje mene koje nastaje nakon spoznaje procesa koji tumačim bolom. Neugoda je ta koja traži akciju, da se neugoda otkloni. I osjet i neugoda i odluka o radnjama, svijesna ili podsvijesna, su ono po čemu, u tom slučaju, jesam. Proces kojim me se pokreće je prirodan i 'materijalan'. Onaj dio koji odrađujem ja, je ono čime odslijeđujem proces. To je obilježje mene. To činim ja.
Ovdje se rađa pokušaj viđenja sebe. Pokušavam i brzo nailazim na zamku. Mogao bi se olako zadovoljiti time da jesam po načinu reagiranja na procese. Ta zar i ta reakcija nije proces? Zar i to nije određeno prirodnim takvostima?
Nailazim na viđenje da ustvari ništa po sebi ja ne mogu. Sve je to po razlozima nekim. Prirodne su to takvosti po kojima i sebe smatram. Jesam, a nisam.
Mogu li išta svojom voljom, mada se ustvari pitam što ustvari znači ono svojom. Sve što činim sa razlogom je nekim, ali razloge najčešće ne vidim i zato smatram da je nešto po volji mojoj.
Pokušavam dokućiti ono nešto u čemu je mjesto odluke i volja. Kao da je neka radionica u meni, gdje se stvaraju odluke moje.
Puštam sve da prolazi. Postoje razlozi i neke mogućnosti po kojima je takvost, ali i one su stvarane utjecajima i razlozima. Tražim ustvari onoga gospodara koji je jednom pokrenuo procese. Je li sve samo slijed i promatranje zbivanja? Kada se ljutim, radujem ili nešto drugo, sve je to potaknuto okruženjem i takvošću, a ona je isto stvarana okruženjem. Sve tako mogu slijediti unazad do onog prvoga osjeta sebe. Tamo je ona čistoća koju pomuti taj osjet prvi. Od tada cijelo vrijeme mijenjaju se utjecaji okoline i moje fizičko tijelo, pa i ona neka pohranjena sitna bioelektrična svojstva po kojima misao nastaje. Sve je u odnosima. Nema ničega po sebi. Jedino ja sam sebi umišljam svoju izdvojenost. Sebe. Ja jesam? Hm?
Očito je da ono što tražim nisam ja, kako se to obično misli. Očito mjesto volje po kojem 'ja' jesam nije u 'meni'. Očito je puno, puno šire.
Vidim da ono tko jesam jest nešto što nije moguće prihvatiti kao niz procesa. Sav svemir se odražava u toj cjelovitosti koja me čini…. a i šire.
Mogu li osjetiti i nešto van moga tijela? Pa to ovisi o procesu i njegovom prepoznavanju. To bi izgledalo realno, mada realnost je također puno šira od onoga što mislimo.
Ako mogu osjetiti, onda postoji i put djelovanja. Ako jest tako, ovo tijelo nije granica moje volje.
I opet primjetih zamku. 'Moje volje''.
Moje, tvoje, njegovo, naše, vađe, njihovo …?
Time određijemo granice. Time određujemo našu moć i nemoć. Time određujemo neka prava. A što istinom jest?
Opet gledam more procesa, inicijacija, svojnosti, jastva… Sve se nekako pretače u relativnostima u kojima ništa konačno nije. U takovu svijeti kao da istina ne postoji. Svaka stvar, ili proces, je radi nečega drugoga. Ništa postojati ne može bez nečega drugoga.
Ako je istina da ja jesam, onda sam ja ti, on ili bilo tko. To može biti samo jedinstvo svega, ali tada smo svi mi jedno. Tada jest istina u zajedništvu postojanja svega. Tada jest samo volja toga jedinstva.
Da, ali jest osjet da jesam. Da, jest, ali u jedinstvu postojanja. Dato mi je tako voljom istine koja jest cjelovitošću.
Ušao sam u svijet širine, ali ne ni širine, jer u njemu dimenzija nema. Ne mogu biti, jer one su čimbenici svijeta relativnosti.
Gledam u tom smjeru i vidim kako sve postaje jasno. Sve nalazi odgovor. Sve je tako savršeno. I kada učinim dobro djelo, voljom jest cjelovitosti. I ja sam njome. Da, a tako relativan. Kao da nam je dato polje života.
I što jest dobro? Ta upravo ta istina, jer ona jedina jest. Priznajući je dijelima i životom, priznajem istinu, priznajem stvarnoga sebe. Tada ja jesam istinski.
I nekako mi jasne postaju riječi kioje danas svetima tuimaće.
Znam tko te poslao . Da, onaj koji jest. To je istina. Voljom njegovom svijetom si išao tumačeći volju Njegovu.
Istino Tebi Hvala. Oduvijek i zauvijek…
Postavljena pitanja razna viđenja potiću. Svijet relativnosti raznolikošću odgovara. Da, a ja zapeo za istinu. Što me to povelo u svijetu relativnosti u kojem odnosi čine dojam istine, pa ona postaje viđenjem vlasništvo. Zar želim odbaciti takav svijet? Ne, ja tražim sebe.
Vidim jedinstvo postojanja i okrećem se onom razlogu koji me istini vodi. Da, istinom jest tako. Istino jedina, je li to poziv Tvoj? Čovjek sam voljom Tvojom. Ustvari Ti se javljaš Istino, jer po Tebi jesam. I nije riječ riječ. I žuibor potoka svijedoći Tebe … onome koji to čuje… jer jest volja Tvoja. Naravno, ne ometajući je prividima relativnosti. Jest uvijek onome koji Te čuje. I opet nalazim kazivanu riječ svetu … jer Ti si put i voljom Tvojom Tebi dolazim.
Prijatelji moji dragi koliko divan i uzvišen jest osjećaj Istine. Darovan nam je svima. Nažalost neki darove ne vide zauzeti prividnim vrijednostima svijeta relativnosti. Ne kažem da nije to vrijedan svijet. U njemu su sva moja draga braća. Svi kao djeca Istine traže put. Zaborav prividnim bogatstvima nije put Istino Tebi. Vidim to.
Čudovito jest bezgranićje i poput istosti svijet …Volim vas i neka vas radost spoznaje usreći … :)
Post je objavljen 02.05.2010. u 22:21 sati.