Zahvalnost. Priča se mnogo o zahvalnosti i u pravili nismo svjesni što imamo dok to ne izgubimo. Svi smo mi krvavi ispod kože i manje-više slični. Jurimo užurbano kroz naše živote malo ili uopće ne svjesni blagodati kojima smo okruženi. U pravilu usmjeravamo pozornost na negativne stvari koje nas okružuju, pričamo o njima i na taj način im dodajemo energiju i one rastu dok nas potpuno ne preplave. I tako nesvjesno postajemo sve više usmjereni na ono negativno a sve ono dobro kao pod normalno prihvaćamo i zapravo uopće ne primjećujemo. Pročitamo neku dobru knjigu koja nas usmjeri da bi trebali biti više zahvalni, prakticiramo par dana neku vježbicu zahvalnosti i onda nas neke druge priče, obveze odnesu dalje i zaboravimo na priču o zahvalnosti. I tako prolazimo kroz naše živote.
Ovih dana boravila sam u jednom malom podravskom selu. Tamo još užurbanost grada nije uzela svoj danak, što iz neznanja što iz siromaštva kojim naše selo živi. Ljudi žive jednim mirnijim ritmom, polako uvode blagodati napretka i civilizacije, čude se mnogim stvarima koje su nama iz grada postale neophodne. Nećete vjerovati nemaju mobitele, internet i ostale stvari koje su srasle u moj život. Naučili su živjeti sa svojih 500 kn penzije (eh ti penzije), naučili su ne vidjeti stvari u dućanu koje su izložene, naučili su platiti režije i rastegnuti tu crkavicu od penzije do penzije. Zapravo naučili su ne željeti ništa jer su svjesni da to ne mogu dobiti ni kupiti. Vesele se još običnim druženjima na kojima se ne peku roštilji nego se dođe navečer u kuću pomoći ljuštiti lješnjake, čistiti grah i sl. Zapravo imaju kontakt između sebe koji smo mi u tehnologiji koju imamo izgubili. I tako dolazi priča koju sam namjeravala ispričati.
Jedne večeri dođe nam u posjet susjeda kuma. Žena vitalna, vedra, puna duha. Žena od 78 godina koja brine o svojoj teško pokretnoj kćeri od kojih 55 godina. Žena koja je doživjela da se u svojim poznim godinama liječi u ovom našem Zagrebu. Okrutnošću lokalnog moćnika-šerifa liječnika ne uspijeva dobiti sanitet nego on odlučuje da nek gospođa protegne noge i svaki dan putuje u lijepi Zagreb grad na terapiju. Žena koja je dva puta u životu bila u Zagrebu. A doma polupokretna kćer. Što je tu je, snalazi se kako znaš ponudili smo joj smještaj. I tako je kuma šest tjedana bila kod nas sa još jednom supatnicom iz bolnice. Ne silazi mi smiješak s lica kad se sjetim transformacije naše kume. Krenula u širokim kikljama (tradicionalnoj nošnji s podsuknjom u podravini) i marami na glavi a završila u trenirki. Nakon par tjedana ta ženica koja jedva da je koji put otišla od kuće slobodno se kretala tramvajem kao da je cijeli život ovdje provela. Svaki put kad bi je srela bilo je „Vidi što sam ja pod stare dane doživjela“. Svaki vikend uredno je putovala kući vidjeti što je s kćeri koju je prvi put ostavila samu kod kuće. I preživjele su one bolje nego se itko nadao. I tako te večeri prepričavamo doživljaje iz Zagreba a ona mi u povjerenju reče. „Znaš mnoka(unuka) mi je poklonila veš-mašinu. Da ti vidiš kak to dela. Znaš svaki dan ti se molim Bogu da mi je još malo poživeti da se naužijem te mašine. Pa ja više niš ne moram na roke prat. Skinem vilane (prekrivače od platna za krevet), podsuknjenku i denem prat i ona sve opere“. Ostala sam zgrožena. Haloooooo, tko danas nema „veš-mašinu“. Pa zar ona nije imala „veš-mašinu“. Ma znala sam ja da nisu pri novcima, ne idem po njihovim sobama i ne gledam što imaju ali ljudi „veš-mašina“. I ostala sam posramljena. Imam pohranjeno sjećanje na tu moju Podravinu i na žene s kojima je moja baka na lokalnom potoku prala rublje. Mlatile su one po tim plahtama, pot-suknjama sa nekim velikim kuhačama i „rifljale“ na „rifljačama“. Ali to je bilo tako davno, davno…čini mi se kao u nekom drugom životu. Ona je to radila još uvijek do prije mjesec dana. A ja kukam. Muka mi je izvaditi oprani veš sušiti a kamoli ga oprati na ruke. I gledam taj osmjeh doslovce anđeoski kad priča o svojoj novoj prijateljici i moli se da poživi da može uživati u čemu? U veš mašini. Ja prođem kraj nje i ne vidim je. Ljudi moji pa tko je tu lud? I shvatim koliko smo oholi, koliko nam mozak bruji, brblja i zaokupljen je glupostima. Današnji dan sam proglasila dan veš-mašine i cijeli dan sam zahvaljivala liku koji ju je izumio, svima koji su sudjelovali u izradi i kumi koja mi je na to ukazala. Hvala ti kuma, dat će Bog još puno godina uživanja u novoj prijateljici. Sad mi se mota misao da joj još kakav strojček nabavimo pa da opet doživim ono „Bogojavljanje“ na njenom dragom licu koje me tako podsjetio na anđele.
Post je objavljen 02.05.2010. u 21:38 sati.