vikendom ronim.
duboko kroz mračne ponore svoje unutrašnjosti.
tjedan me svojim radim danima drži na površini i svojim
zadacima i zahtjevima posla silom gura naprijed
ko što šiba tjera magare.
vikendom mogu kako hoću.
nema ništa što moram.
nema ništa što želim.
pa, potonem.
ko kamen na dno rijeke.
a, ona teče dalje, giba se glatko i talasa površinom
nestajući u daljini uporno bez kraja i konca.
nemam ja snage za ples s njezinim valovima.
nemam želje za vrtnjom s njezinim virovima,
ludom vrtnjom dunavskih valcera...u krug ...u krug i sve
dalje u daljinu....glatko i neumorno...
pa, potonem.
ko da padnem životu u zaborav.
u neki mirni kutak, zapećak...
sa strane ga gledam kako se kočoperi. on..život.
u jurnjavi automobila ulicom, vrisku djece na igralištu,
u mirisu roštilja iz susjednog stana,
u zelenilu proljetnih grana.
čujem sirene -negdje se dimi i nešto gori,
vidim prosjaka -s rukom u kanti za meće, za život se bori.
sve vidim i ništa me ne dira,
ni pjesma moje mladosti što na radiju svira.
potonem vikendom u mrak i tamu,
i svijet me ostavi sasvim samu.
u tom mraku, tami i samoći
postoji jedan jedini strah...
dolazi ponedjeljak-treba opet biti jak.
i svaki puta ponedjeljkom sve manje me ima
i sve slabije život za rukav me cima.
ni ja njega ne gledam ko prije
i ništa više isto ko nekad nije.
Post je objavljen 02.05.2010. u 21:04 sati.