Ima jedna slika na jutarnjem.hr. Ne znam zašto jedino čitam jutarnji i tu i tamo monitor al nekako mi se "j" tipka konfigurirala na firefoxu da mi prvo sugerira jutarnji, pa kad već sugerira kažem si da možda ne bi bila loša ideja vidjeti što ta sugestija želi od mene. Odvela me do te fotografije, koju vam neću pokazati jer nisam siguran koliko dugo bi ostala gore kada bi netko od njih skužio da sam je ukrao. Na njoj vidimo maksimirski stadion, možda ona ista tribina koju smo na fotografijama viđali hiljadu i jedan put, često u istom kontekstu, ali ne i u istim državama. Često se pitam, zapravo sad prvi put, što bi Maksimilian Vrhovec rekao da mu je netko rekao da će danas bit tik do njegovog parka stadion na i kraj kojega će se događati ono o čemu pišem. Ta stara nekakva, nedovršena gromada cementa i metala koja ne služi ama baš ničemu osim Thompsonu, U2'u i nogometu da rade ono što rade najbolje – skupljaju ljude u skupine i filaju ih emocijama, kako kojima koji. Ne jednoj od njegovih tribina – stajale su dvije takve skupine, jedna profesionalno, druga manje profesionalno ali jednako uvjereno da jest, jedna u oklopu i pendrecima, druga u trenirkama i sunčanim naočalama. I jedna od tih spodoba skupini treniraka urla na policajca u gesti "štae pederu" dok ovi stoje, u akciji, dok se jednom ako ne i svima od njih u glavi formira misao "o zašto jebote na prvi maj moram biti ovdje", dok dolje na travanjaku treća skupina naganja loptu kako bi je, što prije, stavile u gol, kako kome koji. Maksimilian bi stajao u šoku. Iznenađujuće što bi on bio jedini – jer nitko drugi nije iznenađen. Ovo je postao naš standard, reklo bi se. To i trganje policijskih autiju jer su policajci, tramvaja jer su tramvaji, dalmatinaca jer su dalmatinci, i jednog Šibenčana dan ranije jer je hodao po ulici sam da bi ga četvero udarilo paliom, cipelarilo nogama i probolo nožem te nestali. Četrdeset godina kasnije četiri penzionera sjedit će negdje na nekakvom naslonjaču i gledat što god će proć kao milijunaš, sa nekakvim unucima koji neće sa njima razgovarati puno jer neće kužiti ono što god će proć kao kompjuter. Neki purgerski policajac prijavit će zapisnik i obećati da će dati sve od sebe da bi uhvatili to četvero drugih purgera dok neće odustati i staviti nekakav fascikl u staru prašnjavu ladicu pokraj automata za vodu kojeg nitko ne puni jer ionako svi piju kavu. Majka tog Šibenčana dočekala ga je u tuzi i nemiru, u strahu da ga pusti da se vrati u Zagreb, gdje ga čeka djevojka, druga Purgerica, koja ga voli i želi da joj se vrati, jer je usamljena i ne želi biti sama. Malo dalje u gradu koji je nekoć bio metropola, druge majke se boje za sinove policajce koji zaista nisu zaista zaštićeni, dok se svi slažu u jednome – trebao ih je sve upucati. Sve bi ih trebalo ubiti.
Post je objavljen 02.05.2010. u 20:50 sati.