Ovaj članak neće imati slike, jer ne igram tu igru. Slike ne govore previše, a i očekujem da se pročita tekst i da ga se shvati.
Teško je o ovim stvarima pisati hladne glave. Meni osobno dosta teško. Neki znaju zašto. Svaka strava slična ovoj budi stare rane, diže puls, zgrči želudac. Teško je i nakon smirenja oduprijeti se porivu da se editor zatvori, da se prekine pisanje.
Jesam li postao ogorčena osoba? Možda. Neki bi rekli da jesam.
No ja bih rekao da su neki događaji u mom životu odgovorni za to što danas na neke stvari šire gledam. Bi li to mijenjao za situaciju gdje sam glup, sretan i nesvjestan situacije? Mislim da bih. Oprostite mi na toj kukavnosti. Ne želim glumiti junaka, samo sam realan.
Isto tako, molio bih vas da, ako ćete već ići čitati ovaj podulji tekst, pročitate ga do kraja. Nemojte napola, pa izvlačiti krive zaključke. I da vam na pamet nije palo da štitim huligane.
I naravno, da se odmah izjasnim - ovo nije poziv na zločin. Izričito osuđujem ikakvo "uzimanje pravde u svoje ruke", što bi značilo ulaženje u fizičke okršaje, ubojstva, ozljeđivanja i zlostavljanja. Znam da neki od vas bi, i to vrlo rado, i ne negiram vaše porive, no budite ljudi i budite veći od manijaka koji su nanijeli zlo vama i drugima. Ne napadajte policajce.
Ukoliko imate poriv pljuvati ili braniti bilo koje od zločina koje su počinili bilo policija bilo huligani, umoljavate se da zatvorite blog. Ovdje niste poželjni.
Ne pratim nogomet. Nisam taj đir, ne zanima me. Ako bih morao birati između gledanja utakmice i mjerenja razine vodotoka rijeke, izabrao bih ovo drugo. Nemam ništa protiv toga da ga netko prati. Dapače, lijepo je kad ljudi navijaju. Bio bih čangrizavi gad kada bih mislio suprotno.
Apsolutno sam nepovezan s "navijačkim mentalitetom". Ne idem na utakmice. Nije moj đir i ne zanima me, ali normalno poštujem da zanima druge.
Što mislim o navijačima i "navijačima"? Navijanje je sasvim dobra stvar. Recimo pogledam hokejašku utakmicu negdje u Americi i vidim vesele ljude koji bodre svoj klub. Vidim oba spola, odrasle, djecu, starije osobe. Veselo navijanje. Male grupe živahnijih mužjaka. Malo buke, malo pive, pokoja pjesma za bodrenje i to je to. Kraj utakmice, kraj spektakla, ljudi idu doma. Show's over. Bit će ga još i bit će super. To je to.
Što vidim kod nas? Pa opisanog baš i ne. U Hrvatskoj je navijanje skrpano uz nasilje i velike skupine urlajućih ljudi.
"Ubi purgera", "ubi tovara", i slični uzvici mamutovski iskrivljenim glasovima nažalost su stalni dio inventara. I žalosno je kad navijačke skupine uporno guraju to pod tepih. Kukavno je. Ono, budite face pa priznajte ako već imate muda to urlati.
Najočitiji primjer su Bad Blue Boys i Torcida, iako ni drugi ne zaostaju značajno za njima. Značajno su onečišćeni bagrom. Nasilnom, nacionalističkom bagrom koja među običnim nasilnicima krije i zaista opasne ljude koji nemaju moralne kočnice ili su im vrlo labave. I ne radi se tu o pojedincima. Ima njih malo više. Malo puno više.
Nemojmo se praviti glupi, nisu nevinašca, daleko su od toga. Radi se o rasistima, šovinistima i nacionalistima. Radi se o ljudima s ozbiljnim dosjeima.
Ukratko, radi se o velikom broju štemera i nasilnika koji ne bi ni trebali biti na utakmici, već doma. A kada smo kod tog "doma", onda bi kopanjem po njihovim domovima sigurno našli masu slučajeva obiteljskog nasilja. Ponavljam, nemojmo se praviti glupi. Imaju problema i to velikih, i licemjerno je kada neki od njih kukaju zbog zabrana i prekršajnih i kaznenih prijava. Što se tiče baš tih problematičnih koji naprave teški nered ili nekoga ozlijede jer su jednostavno skloni nasilju, postrožio bih zakon i to u vidu povišenih zatvorskih kazni i globe, te zabrane ulaska na stadione. Ipak, o opasnostima općenitog postroženja zakona malo kasnije u članku.
Naravno, nikada se ne smije smetnuti s uma da nisu svi takvi. Radi se o šarolikom društvu. Ima super ljudi koji jednostavno vole sport i svoj klub, i vole navijati. Ima puno navijača jednog kluba koji su u normalnim, pa i prijateljskim odnosima s navijačima drugog. Ima ih i koji idu skupa na utakmicu. Šaroliko društvo s kojim treba biti oprezan, jer ne znaš na koga ćeš naletjeti. Zato, iako im ne pripadam, osjećam gađenje prema tome kada političari govore o "navijačima". Nije u redu.
Također, treba se sjetiti nečeg što se zove psihologija mase. Masa je velika skupina ljudi na određenom prostoru, jednostavno govoreći. Dobar tekst koji približava funkcioniranje mase napisao je pero u šaci. Nije loše pročitati, stekne se bolji uvid u situaciju.
S masama se mora oprezno postupati zato što masa nije jednostavan aritmetički zbroj pojedinaca.
Policija mora, jednostavno mora znati što su mase i kako funkcioniraju. Na skupinu ljudi ne može se gledati kao na skupinu pojedinaca, pogotovo na utakmicama i pogotovo kada se radi o navijačkim skupinama.
Što se ovo dogodilo na Maksimiru?
Dogodila se sramota. Sramota za koju su odgovorni i nasilni navijači, ali koju je isprovocirala policija. Neću opravdavati ovo što sam napisao. Previše je ljudi napisalo po forumima i komentarima online članaka što se zapravo dogodilo. Ne vjerujem da lažu, jer se slične stvari, samo u manjoj količini, javljaju nakon svake utakmice, a online bijesa ima previše i stiže odasvud.
Evo jedan primjer od mnogih vrlo sličnih koji se sporadično pojavljuju po webu. Ovaj je sa stranice Jutarnjeg.hr:
POLICIJA IZAZAVLA NEREDE NA STADIONU!
Ovo pišem, jer sam nakon 10 godina prvi puta bio na utakmici na tribinama na istoku sa svoja dva sina maloljetnika. Mirnu utakmicu isprovocirali su pred kraj prvoh poluvremena ulazak jakih snaga specijalaca na tribinu istok, navodno radi zapaljene bengalke...To je njihovo bahato ponašanje i deranje na navijače zamalo izmaklo kontroli jer je bilo puno djece na tribini istok. Upad specijalaca na tribinu istok pokrenuo je bunt navijača sa sjevera, a tamo su već stajali specijalci, koji su čekali kraj poluvremena i isključivanje TV kamera. I tada nastupa BRUTALNA akcija hrvatske policije koja je podsjećala na srpsku policiju za vrijeme JUGOSLAVIJE.
Zanimljivo da se policija povlači sa sjevera nakon što je svih 15 minuta batinala djecu na sjeveru, policija se povlači prije uključenja TV kamera, a nastavlja divljanje odmah poslije utakmice i isključivanja kamera. Pazite ovu bestijalnost hrvatske policije. Po završetku utakmice kordon policije ulazi na sjevernu tribinu i upućuju ih dolje kroz onah stakleni toranj. Gledao sam kada su navijači mirno napuštali sjevernu tribinu iza njih je odjednom po naredbi njihovog zapovjednika POTRČALA POLICIJA ZA NAVIJAČIMA i stvorio se stampedo i bježanje.To im je i bio cilj STVORITI STAMPEDO, što bi se dogodilo da je u tom stampedu koji dječarac pao i bio pregažen radi ovakvog iživljavanja hrvatske policije. To je nedopustivo. Uvijek sam osuđivao navijače, ali ovaj put sam bio na stadionu i odgovorno tvrdim POLICIJA JE ODGOVORNA ZA NASILJE!
Poslije utakmice krenuo sam prema svojem autu parkiranom uz crkvu sv Jeronima u Maksimiru, odjednom sam čuo krike iz šume a potom opće bježanje djece i curica pred policijom koja je sve redom batinala ne pitajući jesi li slučajni prolaznik.
Tada sam zavikao da idem u auto i policija je srećom protutnjala pored mene sa dvoje djece s pendrekom u zraku. pRED MOJIM OČIMA batinali se jednog dječaka od 15-16 godina koji nije uspio brzo trčati i pao je a oni su 3-4 specijalaca svom snagom pendrecima udarali po tom jadnom dječaku koji je ispušatao bolne krike i vikao da nije ništa uradio...Šok moje djece je bio neopisiv! Upalio sam digačka svjetla od auta da osvjetlim brutalne specijalce i tada su uplašivši se svetala auta prestali batinati dječaka i otrčali dalje...Strava.. dječak je ostao ležati na travi uz bolne jauke i krikove..Tko je odgovoran! Odgovorno tvrdim POLICIJA JE ZAPALILA FITILJ NEREDA NA UTAKMICI! I to sam spreman svjedočiti pred bilo kim i bilo kada. Ovo da nisam vidio i doživio i dalje bih osuđivao samo navijače Dinama, a li nakon ovog POLICIJA NE MOŽE HODATI MIRNE SAVIJESTI NITI NOVINARI KOJI ŠUTE NA OVAKVO DIVLJANJE POLICIJE NITI ODGOVORNI U POLICIJI!
Ako ste normalna osoba, od ovog bi vam se trebalo smučiti. Iskreno se nadam da ste takvi, a ako niste, nemojte se ni truditi pisati komentar jer ste nepoželjni na ovom blogu.
Maksimir je opremljen jako dobrim i skupim sustavom za snimanje izgrednika. Ukoliko nema požara, izgrednike se snimi i kasnije uhiti.
Temeljna greška policije bila je slanje interventnih postrojbi na tribine zbog baklje. To se ne radi. Na stranu s tim što baklji nije mjesto na utakmici, na stranu s tim što policija ima pravo privesti izgrednika, to se ne radi. Zašto - zato što se na tribinama nalazi masa koja se sastoji od:
a) manjeg broja izrazitih nasilnika
b) većeg broja nenasilnih ljudi koji se isprovocirani mogu pretvoriti u revoltiranu masu
c) sporadičnih nakupina inertnih ljudi koji se ne daju isprovocirati
Samo budala može se praviti naivna i ne pretpostaviti što će se dogoditi kada k tome krene bezumno nasilje od strane policije koja u punoj spremi ulijeće na tribine i krši pravilnik u kojem je zabranjeno nečovječno ponašanje prema ljudima. Da, dobro ste pročitali. Protiv pravilnika. Jako velik broj ljudi ne zna svoja prava i smatra da je to normalno ponašanje policije. Nije. Policajci ne smiju tući ljude. Smiju primjenjivati zakonom propisanu silu i to je, iako se nekima tako ne čini, jako velika razlika. Velika razlika pred zakonom i velika razlika za vaše tijelo, kojem nije svejedno hoće li primiti obrambeni udarac po nadlaktici ili vrlo snažni udarac po vitalnim organima ili licu.
Nastavljam. Što će se dogoditi?
Dogodit će se to da će skupina a) pomahnitati jer se ponaša kao čopor vukova i shvaća odvođenje bilo koga od strane policije (koju nužno smatra neprijateljem) kao napad na vlastiti identitet. Kada pomahnita ta pripita i često nadrogirana skupina, kreću fizički okršaji i policija se povlači jer je nadjačana. I tu postoji mogućnost da sve ostane na tome. Može se dogoditi daljnja eskalacija nasilja, a i ne mora.
No u ovom slučaju policija nije razmišljala, već su pušteni zločinci s lanca. Vratili su se u većem broju i krenuli napadati. Skupina a) je na to u potpunosti poludjela i krenula činiti ono što najbolje zna, a to je uništavati i ozljeđivati. Interventne jedinice su to jedva dočekale. I nemojte pomišljati na to da nisu. Da znate o kakvim se ljudima najčešće radi, znali biste da velik broj njih živi za nasilje i da im je mjesto u zatvoru, a ne u državnoj službi.
Što je bilo s ostalim skupinama? Normalno, kada su vidjeli zločine policije, nisu mogli ostati mirni. Stvara se građanski otpor, bunt i ljudi kreću u protunapad. Brane se. Međutim, brane se na najrazličitije načine i ne vode se pravilnicima, jer spašavaju svoj život.
Rezultat - masa, gomila, koja je revoltirana i ujedinjena u cilju da naudi i uništi. Nažalost, spremna da naleti na naoružanu i zaštićenu skupinu zločinaca.
Još jedna greška policije - osvećivanje oružjem otetim od nasilnika. Kao što se vidi na snimkama, a čuje i od ljudi koji su bili na mjestu događaja, policajci su bacali sjedalice prema ljudima koji su bili niže na tribinama. Ne samo sjedalice, već i zapaljene baklje.
Ako si policijski službenik na kojeg je država potrošila novac poreznih obveznika da te školuje da bi štitio ljude i državni poredak, ti nemaš što s visine stadiona na ljude bacati stolice i baklje. Pogotovo baklje. Baklja je pirotehničko sredstvo koje može izazvati teške opekline i požar. Tvoja dužnost je organiziranim djelovanjem smanjiti nasilje, ne ga izazivati i nipošto ga vršiti. I ni u ludilu ne udarati nemoćne.
Dužnost ti je ugasiti baklju ili je šutnuti na mjesto gdje ju neće moći dohvatiti nasilnik i gdje neće moći izazvati požar. To baš i nije teško, jer je stadion od betona, koji ne gori. Plastične su jedino sjedalice. Ako bacaš baklje u ljude, vršiš napad pirotehničkim sredstvom na čovjeka. Možeš ga zapaliti, možeš mu spržiti lice i oči, jer nije zaštićen kevlarom i plastičnim vizirom kao ti. Možeš izazvati požar na tribini.
Ta pirotehnička sredstva, koje Torcida i BBB na svaku utakmicu nekako uspiju prošvercati, opet su propust policije. Ako na ulazu pretresaju ljude (usput se bahateći i vrijeđajući), kako ljudi uspiju prošvercati baklje i "topovske udare"? Kako?
Tko je tu zakazao? Zakazala je policija i nitko drugi, što navodi na zaključak da se organizirano i skriveno radi na uzrokovanju "interventne situacije". Ako ne želiš pirotehniku na stadionu - riješi to prije nego što ljudi na stadion dođu. Ne rješavaj to protuzakonito, bolesnim iživljavanjem nad ljudima.
Prilikom eksplozije vjerojatno topovskog udara policajac Kristijan Trokter izgubio je oko i zadobio ozljede slušnog sustava.
Naravno da mi je žao javnog čovjeka i da nema tog opravdanja za ovo što mu se dogodilo, ali - je li i on nevin? Dopustite mi biti vrlo sumnjičav.
Je li moglo i bez te strahote da policija prepuna ološa nije krenula vršiti grozote?
Ponašanje izgrednika po Zagrebu za svaku je osudu, no očito je da se tu više ne zna tko pije, a tko plaća. Izlaskom huligana na ulice, što je opet greška policije koja ih nije smjela pustiti, došlo je do miješanja huligana s utakmice i huligana koji nisu bili na utakmici. Posljedica - cjelonoćni neredi, palež, pa i jedan zabilježeni pokušaj ubojstva mladića. U tim izgredima propucan je i čovjek od strane policajca. Možda je bio jedan od huligana, možda nije. Vjerojatno jest. Je li to bilo potrebno? Ovisi o okolnostima i o tome ne mogu ništa reći. Navodno je bilo slučajno. Ali opet, i ljudi previše puta slučajno "padnu preko sanduka, nekoliko puta" kada se nađu na putu pred uniformiranim zločincima. I definitivno nije isto kao brutalno iživljavanje nad ljudima.
I sad se zapitajmo par pitanja:
1. Koji su to interventni policajci koji zlostavljaju ljude? Tko su ti poremećeni manijaci koji se skrivaju iza vizira?
Tko su ti ljudi koji stjeraju žene, djecu, odrasle muškarce i starije ljude uza stakleni zid koji pukne i onda ih premlaćuju dok krvavi puze po podu? Tko su ti ljudi koji maloljetniku rašire noge i skaču po zglobovima?
2. Tko pušta takve zločince u policiju? Tko je odgovoran?
3. Zašto je sustav psihološkog profiliranja i praćenja policajaca jadan i nikakav da dopušta manijacima da nose hladno i vatreno oružje? Tko je nadležan za to? Tko su ti psiholozi?
4. Tko će pomoći premlaćenim i teško ozlijeđenim ljudima u odšteti?
Ni trena ne pomišljajte na to da će ozlijeđenima i zlostavljanima pomoći ikakva Unutarnja kontrola (čiji je broj navodno 016122982, ali uzmite ovo s rezervom, jer ga nikada nisam pokušao nazvati). Neće.
Ne pomaže im nego tek u izuzetno rijetkim slučajevima gdje se problema uhvate mediji, kao što je bio nedavni pokušaj ubojstva Alena Ajkića na benzinskoj postaji. Slične se stvari, kako nedužnima, tako onima koji to nisu, događaju vrlo često. No ljudi šute jer se boje. I ja bih se bojao. Dapače, bojim se. Nije to ništa sramotno. Ako reagiraš kao pojedinac, nevjerojatno je ogromna šansa da ćeš navući probleme.
Za ovu strahotu trebaju početi odgovarati nadležni. A ne da nam Karamarko perfidno laže o tome da nije bilo "policijske brutalnosti" i "propusta". Lažac.
Kako ga nije sram tako lagati?
Odgovoran je po službenoj dužnosti za svu zločinačku bagru kojom upravlja i barem bi se mogao poklopiti ušima.
Kada takvi lašci poput njega i poput naših političara krenu govoriti o "povišenju policijskih ovlasti", smrkne mi se pred očima. Dok se policija jače ne očisti od ološa (do kraja neće nikada, ali ovo što sada imamo je sramotno), do tada nema govora o povišenju njihovih ovlasti. Taj ološ sastoji se od opasnih sadista, gradskih reketara i obiteljskih nasilnika. Netko tko može s trojicom kolega od sto kila mahnito udarati bespomoćno dijete prignječeno na tlo i mirno zaspati, te doći sljedeći dan na posao osoba je kakva nema što tražiti u policiji. To su isti profili koji su u ratu vršili ratne zločine. Nema sumnje. To su upravo oni. To mogu samo psihopati i sociopati.
I prezentira ih se kao nevinašca, "hrvatske vitezove" na bijelim konjima koji čuvaju mir i građane. Moš mislit. Zaslužuju nečasni otpust i barem pet godina zatvora, te zabranu bilo kakvog rada u državnoj službi i općenito u službi zaštite ljudi i imovine (da se ne bi dogodilo da završe u zaštitarima, koji su opet slična priča).
Građanstvu se muljaju oči slikama policajca koji je završio u bolnici. Igra se na "obiteljskog čovjeka", "tužnu i uplakanu ženu i djecu". I "dobrog susjeda".
Pa oni uglavnom to i jesu. Kao što je i onaj policajac koji je planirao fizički napad na mladića koji mu je napao sina.
Obično se i radi o tridesetogodišnjacima stokilašima obrijane glave sa ženom i djecom koji su dobri susjedi jer su "radišni".
I gle čuda - pa ti profili sliče i onoj nasilnoj skupini a) opisanoj pri početku članka. To su isti profili ljudi, samo što jedni imaju šalove i kape, a drugi imaju kevlar i misle da imaju ovlasti činiti zločine.
Stereotip? Stereotipi mogu zavarati, ali postoje jako dobri razlozi zašto ih imamo. Držite takve na oku.
Nama zaista treba nevladina udruga (NGO) koja bi se borila protiv ovakvih stvari. Legalnim metodama, naravno. Pa sve i da ništa ne postignu, trebaju postojati da bi se zlostavljani ljudi imali kome obratiti. I da ih se čuje.
Nekoć sam imao povjerenja u policiju. Nakon niza nesretnih okolnosti više ga nemam. Ne tvrdim da u njoj nema super ljudi koji se dapače, čak i slažu s ovim člankom i nemoćni su da išta učine. Ima ih, budite bez brige. Ima savjesnih i poštenih ljudi koji nisu nasilni.
Apeliram na ljude koji ovo pročitaju da pokušaju nešto učiniti oko toga. Nađite se, surađujte. Ne šutite i ne dopustite da se ovakve strahote ponavljaju. Drugi put će vam nastradati sin, kćer, majka, otac, djed, baka. I onda to neće biti nešto što se "dogodilo nekom drugom". Ovo se događa nama.
Obratite se medijima, jer ako im se ne obratite, oni će i dalje štancati laži, kao što to rade Jutarnji, Večernji, HRT i ostali. Imate Internet, zaboga. Imate mrežu preko koje se možete organizirati. Nemojte šutjeti i ne igrajte na ponos. U ovome nema ponosa.
Koliko god je žalosno to reći, MUP-u se ljudi ne mogu obratiti s nekom nadom. MUP je uistinu jedna od najkorumpiranijih državnih službi u Republici Hrvatskoj. Jako puno ljudi tamo završi preko veze. Regrutiraju se i sumnjivci koji uistinu ne bi smjeli proći sigurnosnu provjeru. Osim vrijednih i stručnih ljudi koji nemaju psihičkih problema, primaju se podobni manijaci "jer će i oni zatrebati".
Kada se navijači deru: "Hrvatska policija, mito i korupcija!", nisu ni potpuno u pravu, ali bome nisu ni potpuno u krivu.
Obraćanje pojedinca vrlo često završava ignoriranjem ili prekršajnom prijavom. Postoje slučajevi, iako mahom nezabilježeni u medijima, ali itekako živi u usmenoj predaji, o ljudima koji su završili s lakšim ili težim zlostavljanjima jer su se pobunili protiv maltretiranja i teškog zlostavljanja. Odmah ću reći, da me ne bi napali da igram na bajke - neke priče su laž, neke nisu. Zaista nisu sve. I zbog tih koje nisu treba oštro reagirati.
Doduše, stanje je bolje nego stanje u .Jugoslaviji, kada su se zločini među uniformiranom bagrom i poticali. Tada nisi mogao apsolutno ništa. Danas se može nešto.
Pustimo sad priče o tome što je zakon i što je na papiru. Svi znaju što je na papiru. Zakon i pravilnike može se naći u Narodnim novinama. Na papiru smo savršena i civilizirana država. Najtragičnije je kada od ljudi čuješ da "institucije rade svoj posao." Ne rade. To je samo omiljena floskula bivšeg predsjednika Mesića iza koje se mahom prečesto skriva zločin.
No samo budala može misliti da je zakon na papiru dovoljan. Zakon vrijedi kada se izvrši. Inače je ništa.
Ljudi se jednostavno boje i nema ih tko štititi. A kad te nema tko štititi, moraš se osloniti na sebe. Zato učinite nešto dok ne bude prekasno, jer zločinci ne spavaju i gomilaju bijes. I skupina a) i uniformirana bagra.