Marketing
zadrtoj zadrta?
Nedavno sam se upleo u jednu diskusiju – jalovu, naravno, kao i sve diskusije – s Perom Panonskim, ispod posta u kojem se dotični zalagao za plemenitu stvar svjesnog i promišljenog laganja. Pero je zanimljiv svat: za razliku od ostalih megapatriota, spremno priznaje da je taj naš izvjesni simbolički car, mit o Domovinskom Ratu, zapravo gol kao gola guzica (sablažnjiva i nepoćudna). No, istovremeno – i imperativno (!) – Pero nam nalaže da, ukoliko ne želimo biti pročitani kao totalno glupi ili zlonamjerni, u višem patriotskom interesu jednostavno m-o-ra-mo zažmiriti na sablazan gole guzice i oduševljeno se nastaviti diviti carevom raskošnom ruhu (?!).
Ali nije to, nisam o tome danas htio.
—
Žurnali su zadnjih dan-dva puni vijesti o ''gafu'' Gordona Browna koji je izrekao ružnu riječ na račun neke babe, biračice s kojom je netom prije razgovarao u sklopu svoje kampanje, pogrešno misleći da ga u kabini premijerskog automobila uši javnosti više ne čuju. Kako je mogao?! Drvlje i kamenje osulo se po njemu zato što je napravio apsolutni no-no za svakog političara koji se namjeri na tron demokratskim putem: govoriti ružno o pripadniku/pripadnici biračkog tijela.
Jer (primijetimo tu finesu), još se i smije ružno misliti – tko još nikada o nikome ništa ružno ne pomisli – ali neoprostivost je sadržana u tome da se bude in flagranti uhvaćen pri izgovaranju naglas toga što se misli.
Privatno, nema sumnje da politički lideri diljem svijeta očajavaju zbog birača koje sretnu, ali to nikad ne rade u javnosti. Kada se Brown bude ubuduće sastajao s biračima, oni će se pitati što on doista misli.
Aha, znači, da se nije dogodila indiskrecija s mikrofonom, oni bi i dalje radosno i optimistično vjerovali da Brown misli isključivo lijepe misli o svim Englezima, svim Škotima i svim Sjevernim Ircima s popisa birača? Tu ne treba trošiti riječ – ako uopće ima ikoga na taj način radosnog i optimističnog, taj je najobičnija naivna budala. Naivna, ako stvarno vjeruje u to; budala, zato što stvar postavlja na način da ima nečega skandaloznog i nelegitimnog u tome da Brown, ili bilo tko drugi, o nekome misli i i drugačije misli osim lijepih i laskavih. Neka baci prvi kamen tko nije nikad bio na taj način licemjeran. Normalno je da ćemo o nekim ljudima loše misliti, i normalno je da im iz razloga takta nećemo to sasuti u lice (bar ne dok ne pretjeraju). Dobro, Brown je bio lažno ljubazan ne samo iz razloga takta nego i iz pizdunske političke kalkulacije...
Upravo je tu oprečnost naglasio i kandidat za konzervativnog ministra financija Philip Hammond. – Upala mi je u oči razlika onoga što je rekao gospođi Duffy kada je s njom razgovarao i onoga što je rekao o njoj kada je bio, kako je mislio, u privatnosti svog automobila. Ljudi će iz toga izvući zaključke.
Iako znamo (jer samorazumljivo je, i uostalom svi to radimo) da će političari privatno gajiti razna mišljenja o raznim ljudima (dok na van po službenoj dužnosti gaje pozitivna o svakome), licemjernim ćemo proglasiti baš onoga i samo onoga koji se dao javno uloviti u privatnom mišljenju? Guess what: naravno da je na dnu svega licemjeran – pa političar je, što ste očekivali. Posao mu je da bude licemjeran, tj. da prije svega vodi računa o slici o sebi koju ostavlja u javnosti – i da mu bude najmanje bitno da li je slika istinita ili lažna.
Brown je odmah nazvao gospođu Duffy kako bi se ispričao i osobno došao k njoj na pitu. Nakon 40 minuta izašao je i izjavio da je Duffy prihvatila njegovu ispriku. – Ako baš hoćete, ja sam grešnik koji se pokajao – rekao je Brown.
Ljudi mogu reći svašta o Gordonu, ali ne mogu reći da ga nije briga. Nazvao me čim se to dogodilo i bio apsolutno užasnut. Otišao ju je vidjeti jer mrzi to što je nekoga povrijedio. Ispričao se iz srca – rekla je njegova supruga Sarah Brown.
Ljudi mogu reći svašta o Gordonu, ali ne mogu reći da ga nije briga. Nazvao me čim se to dogodilo i bio apsolutno užasnut. Otišao ju je vidjeti jer mrzi to što je nekoga povrijedio. Ispričao se iz srca – rekla je njegova supruga Sarah Brown.
Tko bi to rekao da ga nije briga? Svi znamo vrlo dobro da ga je briga – doživio je katastrofalnu, možda nepopravljivu štetu na slici o sebi u očima javnosti. Naravno, gospođo, da vam vjerujemo da vas je odmah nazvao i da je bio užasnut – i ne bio! I da mu je od srca žao što je rekao to što je rekao. Ali ne, Mrs. Brown, uvrijeđenu je babu – o kojoj sigurno nije u međuvremenu promijenio negativno privatno mišljenje – otišao posjetiti ne zato što mrzi nekoga povrijediti, nego zato što mrzi kad medijska bomba o tome kako je nekoga povrijedio eksplodira tako da mu raznese u zrak pomno konstruiran politički imidž.
Uslijed Brownovog spremnog ispričavanja, prihvaćanja krivnje i odlaska kod babe da pojede govno (''kontrola štete'' u žargonu političkog marketinga), sva se rasprava konsenzusom fokusirala na to da je on o njoj rekao ružnu riječ (što je no-no) i da je uhvaćen u licemjernosti (za razliku od ostalih koji nisu uhvaćeni). A zaboravilo se na ono jedino bitno u cijeloj priči.
—
Usred one diskusije koju sam na početku spomenuo uključio se s komentarom neki anonimni nick ''CroSirmium'', koji je Panoniusu (a) čestitao kako je samo dobro rekao ono svoje ''jednostavno, svatko tko vidi Domovinski rat u ikakvom drugom svjetlu, osim kao oslobodilacki rat, unistava socijalno tkivo'', i (b) podcrtao kako je ovaj time odmah i ''izravno prozvao predsjednika Republike''. Nije mi se svidio CroSirmiumov komentar, pa sam u odgovor napisao svoj koji je domaćin brže-bolje obrisao. Likvidirani komentar glasio je:
Kaži, otkud to da mi rat u kojem smo zadnjem sudjelovali vidimo i u nekom drugom svjetlu osim kao oslobodilački? Da li zato što su ga Tuđman i Šušak svojedobno učinili drugačijim, agresorskim, polakomivši se za dijelovima tuđe države? Ili zato što je Josipović neki dan o tome nešto prozborio? Nisi valjda takav papak da je za tebe glasnik kriv? Je li lopov onaj koji ukrade ili onaj koji konstatira krađu? CroSirmium, pokaži minimum inteligencije, izvuci taj jedini mogući logični zaključak - ako je netko tu kriv zbog rušenja časti i ugleda Hrvatske, onda to jedino mogu biti Tuđman i Šušak, koji su zlodjelo (u krajnjoj liniji, veleizdaju) i počinili. Oni su nanijeli sramotu Hrvatskoj, zbog koje se mi danas moramo crvenjeti pred svijetom. Ne može osoba B biti kriva zbog sranja koje je napravila osoba A - to je valjda jasno (mislim da je to civilizacijski aksiom kojem djecu uče već u vrtiću). Jesi ti već krenuo u vrtić? Buci, buci, koliko imaš godina? Jednom će mi netko morati objasniti zašto tako maloj i slatkoj, još nerazvijenoj dječici daju da bez nadzora trapaju bespućima interneta? Zar nisu čuli da to može uroditi totalnom katastrofom - primjerice, infantilnim komentarom kakav si ostavio?
Kad sam ga pitao zašto je obrisao bez da je objasnio po čemu nisam bio u pravu u onome što sam rekao CroSirmiumu, PP reče:
Vrlo jednostavno, vredjao si covjeka, ja sam to izbrisao.
Oh, silly me... kako se čini, rekao sam tamo previše nepriličnu riječ o domaćinovom gostu – a neprilična riječ je sama po sebi argument u situaciji kada poklopljeni gost domaćinu ide niz dlaku, a gost koji poklapa uz dlaku.
Vrijeđao? To je baš osebujno tumačenje s tvoje strane. Vrijeđanje podrazumijeva klevetu i neosnovanost – ja, npr. nekome u lice kažem da je lopov, a ono on nije nego je pošten i uzoran. Tada se kaže da sam ga vrijeđao. Ali ako on stvarno jest lopov? Ovisno o definiciji pojma, možda se i tada može reći da sam ga vrijeđao, ali pošto se ispostavilo da sam govorio istinu, to postaje nebitno. Kad tužitelj na sudu dokaže krivicu optuženome za ubojstvo, to je isto kao da mu je u lice rekao: ti si ubojica. Uvredljivo je nekome u lice reći da je ubojica. Ali pošto je dokazano da on stvarno to i je, bespredmetno je razbijati glavu da li se radilo o vrijeđanju. Tako se i ovdje sve svodi ne na to da li sam ja upotrijebio potencijalno uvredljivu riječ, nego da li sam pritom bio u pravu ili nisam bio u pravu. Konkretno, rekao sam dotičnom da mu je komentar infantilan. Ukoliko njegov komentar nije bio infantilan, slažem se, ja sam ga vrijeđao. Ali ako je ipak bio infantilan, tada mi se jedino može čestitati, potpuno isto kao što čestitamo detektivu koji lopova prepozna kao lopova i tužitelju koji ubojici dokaže krivicu. Sjeti se da sam ja jakim argumentima obrazložio svoju tvrdnju da se radi o infantilnom komentaru, nisam to samo tako bezveze odrezao. Znači, vraćamo se na ono što sam rekao u prošlom komentaru: prije nego što kažeš: ''vrlo jednostavno, vredjao si čovjeka'' i ti bi trebao obrazložiti: zašto njegov komentar nije bio infantilan? U čemu točno ja u svom odgovoru na njegov komentar nisam bio u pravu? Bez da to obrazložiš jednako jakim i uvjerljivim argumentima, tvoje ocjene o mom ''vrijeđanju'' CroSirmiuma su prazna priča.
—
Svi su se žurnali raskokodakali o tome kako se Gordon Brown nelijepo izrazio o babi. Ali zaboravilo se da meritum cijele stvari nije riječ kao takva, nego da li je to što je rekao (da je ''zadrta'') bilo na mjestu? Pa poslušajmo onda što nas zanima. Baba mu je postavila sljedeće (retoričko) pitanje:
Svi ti istočni Europljani koji dolaze, odakle su se oni sjatili?
Još jednom: Svi ti istočni Europljani koji dolaze, odakle su se oni sjatili? (Da nije iz istočne Europe?)
Baba je, kao što vidimo, Brownu rekla nešto tisuću puta gore i zločestije od onoga što je Brown rekao babi. Meni bi bilo normalno da svi mediji počnu od zgražavanja nad njenom izjavom, i tek nakon sto i jednog zgražavanja nad zlom babom, da primijete kako se možda ni Brown nije baš trebao ponijeti kao licemjerna pizda (prenemagajući se od ljubaznosti u interesu kampanje). U svakom slučaju, što je to spram babine kardinalne pokvarenosti. Teško će mi netko uspjeti objasniti zašto se cijeli svijet toliko zakačio za izjavu kojom se jednu očigledno zadrtu osobu naziva – gle iznenađenja i nedoličnosti, ''zadrtom''. Što je najednom s onom ''popu pop, a bobu bob''? Zar istina postaje manje istinita ako je netaktična prema biračima? Problematičnu informaciju promatra se s aspekta njezina učinka, a ne s aspekta njezina činjeničnog značenja. Dok na babine riječi, kao pravi skandal u ovoj priči, nitko ni da bi se osvrnuo. Valjda pitanje forme – da je visoki funkcioner to rekao baš kao skrivenu, privatnu misao; rajca pomisao da se napravi skandal od nečega što se čulo, a nije bilo zamišljeno da se čuje. Osim toga, i najveće sranje koje napravi anonimus nije ni izbliza štof za medijsku pohotu kao sranje samog engleskog premijera, glavom i bradom, makar ovo sadržajno bilo i daleko manje, sasvim malo sranjce, drekić obični. Sadržajno, Browna se prije može optužiti da je i tu bio premlak. ''Zadrta''? Pa to je eufemizam. Ja bih ovako iz šusa uspio smisliti pet-šest pogrda koje bi tu puno više odgovarale, dakle gorih i masnijih, nešto kao ''prljava'', ''grozna'', ''odvratna'', ''ogavna'', ''prokleta baba'' ili ''baba prostakuša''...
Post je objavljen 01.05.2010. u 20:22 sati.