Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/nitroglicerinn

Marketing

Press play : Mika - Kick ass

Hoću pričati s nekim. Samo malo. Čisto da imam osjećaj da me netko sluša. Neka stavi slušalice u uši, neka misli na potpuno desetu stvar, ali neka mi dozvoli da mu se obratim. Da makar stvorim iluziju da postoji neko ko je tu za mene, da ima nekog sa kim mogu razgovarati. Neka se poslije iluzija rasprši. Nije važno. Naviknula sam na to.


Danas opet onaj dobro poznati osjećaj. Toliko toga u meni, toliko riječi koje čekaju da budu izgovorene. Nekad sam vjerovala da plakanje pomaže - isplačeš se i bude ti bolje. Ne. Oči su mi crvene. I nije mi bolje. Baš naprotiv, kako sekunda za sekundom odmiče, stičem utisak da se reći ''bolje'' polako briše iz mog rečnika.


Na stolu telefon. iPhone . A i crna Nokia je krepala,odavno. Ovaj iPhone je već na izdisaju, ali radi. To je bitno. Gledam u tu spravu i čekam. Ne zvoni. ''Možda je isključeno zvono'', pomislim na tren. Prilazim stolu. Nijedan propušten poziv. Nijedna primljena poruka. Ništa. I da! Zvono je uključeno.

A da nekome napišem poruku? Kome? I što napisati? ''Hej, kako si, šta radiš, šta ima novo?'' Klišej. Sigurna sam da bi uslijedio odgovor ''Evo nema ništa, odmaram se'' A to mi ne treba. A da napišem ''E bok, sjebana sam, trebam razgovor?'', gotovo sigurno bi uslijediljo ''E ne mogu sad,u školi sam.'' Ili ne bi uslijedilo ništa?

Gledam listu prijatelja na FB-u.
Šta svi ti ljudi tu rade? Ko je njima uopće slao zahtijev? Čitam jedno po jedno ime. Od početka do kraja liste... Možda za 6-7 ljudi mogu reći da su mi prijatelji. Ali sa druge strane, ako bi ih i poznavala, veza bi se vjerojatno prekinula... Ili ne bi mogli pričati... Ili... Toliko je mogućnosti... Među njima nema one koja je meni potrebna - saslušali bi me.


O svašta. Šta ja to radim koji kurac? Otvoril sam word i pišem gluposti.
Priča mi se s nekime. Samo malo. Čisto da imam osjećaj da me neko sluša.

Neka stavi slušalice u uši, neka misli na potpuno desetu stvar, ali neka mi dozvoli da mu se obratim. Da makar stvorim iluziju da postoji neko ko je tu za mene, da ima nekog sa kime mogu razgovarati.

Post je objavljen 30.04.2010. u 23:50 sati.