Marketing
NASILJE...
Već dosta dugo, nasilje u našem društvu postalo je "normalna" pojava.
Bez obzira na obrazovanje, profesiju i socijalne prilike, ima ga svugdje.
Godinama se pitam - što je to u ljudskoj svijesti da poseže za fizičkim načinom komunikacije. Sjećam se svoje majke, koja je uvijek govorila - da se na lijep način mnogo više postiže. U životu sam se držala te devize i mogu reći, da je to u većini slučajeva doista tako.
Pa stoga ne čudi, da me strašno izbace iz takta slučajevi maloljetničkog nasilja. Pogotovo kad vidim direktnu posljedicu. Prije nekoliko mjeseci, kad su trojica tinejdžera nekoliko sati mlatila dječaka, da je završio na traumi, dok mu je uz krevet sjedila očajna majka, nekoliko dana mi je ta slika bila pred očima. Uz veliku tugu, osjetila sam u sebi jedan novi, posve suprotan osjećaj - bijes i agresiju. Ne mogu si pomoći, ali mislim da je najbolji lijek - s nasilnicima učiniti isto, zub za zub. Pa neka mi zamjeri tko hoće. Da se pojavi nekoliko primjera "zub za zub", možda bi netko od potencijalnih nasilnika počeo razmišljati - da li će ga snaći isto.
Nasilje rađa nasilje i time se ništa ne rješava. Istina, ali - da li je izlaz samo u izmišljanju načina, mobilizaciji cijelog sustava da peruškom gladi nasilnike i sankcionira ih s maksimalnom dozom opreza, da im ne nanese traumu.
A što je s dječakom koji psihički traumatiziran leži s podljevima na licu, prebijenim rebrima, što je s njegovom majkom i njezinom traumom???
Uvijek kad se tako nešto dogodi, pokušavam zamisliti kako je takvom djetetu i njegovim roditeljima. Kako se osjećaju i tko se brine o tome?
U posljednje vrijeme i naš uglavnom miran gradić, dao je svoj doprinos.
Dječak, kojeg su više od godinu dana zlostavljali u juniorkinoj bivšoj školi, roditelji su uporno prijavljivali, nitko od odgovornih nije se potrgao da to i spriječi. Dvojica od grupe zlostavljača s juniorkom treniraju u klubu. I vjerujte na riječ, ta dvojica su imala dobru "poduku" u obitelji. Jedan od roditelja, moja generacija, sjećam se njegova nasilnog ponašanja, izbijanja zuba šakom tadašnjoj djevojci. Pa čemu se onda čuditi.
Sad roditelji tuže školu i traže odštetu. Držim im fige. Pa kad se mogu presuđivati ogromne svote za duševne boli, prepucavanja i klevetu, neka se konačno dogodi i presedan u slučaju nečinjenja.
Nedugo nam juniorka stigla s treninga, sva kisela i jadna. Klepila je sparing partnera nogom u glavu. Naravno, odmah su pala naša pitanja - kako se to desilo, a zatim je Pajo nazvao trenera. On nam je rekao da je mali, pola treninga pikao po mobitelu i kad ga je natjerao da konačno trenira, Zmaji je držao jastuk. Nije pazio, zvjerao okolo i dogodilo se.
Da stvar bude bolja (ili gora), isti klinac pripada grupi nasilnika u slučaju koji sam spomenula i sin je gore spomenute "moje generacije". No juniorki nije bilo ništa lakše zbog te činjenice. Dapače, dirnula me njezina zrelost i razmišljanje - nije meni žao njega, bezobrazan je i neodgojen, ali krivo mi je što se to meni dogodilo. Trebala sam paziti kad sam već vidjela da mu se ne trenira...
Bilo mi je drago zbog njezina stava, iako sam svjesna da s takvim stavom ponekad nije lagano živjeti u današnjim vremenima...
Pred dva tjedna, opet nešto slično. Dvije djevojke iz bivšeg razreda, zajedno u kompaniji s punoljetnom sestrom jedne od njih - natukle četvrtu, također iz bivšeg razreda. Razlog navodno banalan. Banalan ili ne, nema opravdanja da tri visoke, jake cure, nalemaju treću - izrazito sitne građe. Završila je u bolnici, s hematomima po cijelom tijelu od ritanja nogama. Srećom jedna od prisutnih, jedina koja je reagirala, pokušala ju je zaštititi od udaraca po glavi, tako da je prošla samo s blagim potresom mozga. Majka djevojke je sve prijavila policiji, zajedno s prijetnjama preko sms-a...
I opet juniorkino čuđenje - pa koga vraga su radili ostali dok su je ove mlatile? A bilo ih je barem dvadesetak.
Ove tri su već poznate po tome da sve rješavaju verbalnim i fizičkim nasiljem. Još jedna sličnost - raspušteni odgoj, previše novca, a kad su nastali problemi, roditelji su krenuli s fizičkim kažnjavanjem...
Na pamet mi je pala neka druga priča prije dvije, tri godine, kad su još sve zajedno išle u školu. Jedna od ovih triju nasilnica, dolazila je sva u modricama u školu. Radila je probleme, više nisu pomagali ni psiholozi, ni psihijatri, pa je otac počeo odgajati batinama...Sjećam se koliko sam razgovarala s juniorkom baš o toj djevojčici.
Pa kad je prije godinu dana jedva preživjela saobraćajku s pijanim društvom, a život joj visio o niti, a kasnije - da li će hodati ili ostati nepokretna. Iskreno sam žalila to dijete. Nije normalno da dotad dobro dijete, postane problem, preko noći.
A sad, ista ta osoba - nogama mlati kolegicu radi banalnosti.
Kad to sve prevrtim, dođe mi da vrištim od jada.
Vrlo je znakovito, da su sva ta djeca nasilnici - iz imućnih obitelji. Nemaju egzistencijalnih problema, dapače - dane i dane provode u zgrtanju. Djeca, kako su odrastala, sve više su trebala pažnje i razgovora, a imala su ga sve manje. Savjest radi zanemarivanja, prala se doslovce tisućama kuna, kad nisu dobile, uzimale su same. A onda su krenula kažnjavanja. Pa dječji inat, kao odgovor na zanemarivanje. Začarani krug, iz kojeg je teško, sad više i nemoguće izaći...
Da me se ne shvati krivo, nije kriv samo novac. Nego roditelji koji ne mogu shvatiti da je odgoj - konstanta. Mora se naći barem pola sata dnevno za djecu. I nema tih problema i borbe za egzistenciju, da se to ne može ispoštovati. Ako možemo sat vremena sjediti u kafiću, buljiti u TV, sjediti za kompjuterom, sjediti s prijateljima, e nitko mi ne može reći da ne možemo pronaći barem pola sata dnevno i manje, ali redovito. Pogotovo kad nas zatreba. Pa makar padali s nogu od umora, frustracije, briga i problema.
Za mene je najveće priznanje, kad se juniorka otvori (a najveću inspiraciju dobije kasno navečer), pa razgovaramo o svemu i svačemu.
I da ne mislite da je dižem u nebesa - ima ona svojih muha i bisera. Neke ponavlja i nakon što smo sve apsolvirali i razložili. I "sjajnih" trenutaka kad mi se diže kosa na glavi i dođe mi da uhvatim muhomlat...
Nikad mi nije bilo teško, koliko puta su nam padali kapci, a ona se razvezala. Pa smo se nas dvoje razvezali, a ona - zaspala.
To je ono što vrijedi, ne košta ništa, a vrijedi neprocjenjivo. Trenuci bliskosti, iskrenosti i povjerenja, koji se ničim ne mogu nadoknaditi. Traženje neke ravnoteže između prevelike slobode i discipline. Ništa od te dvije stvari ne smije prevagnuti.
Toliko za danas.
Želim vam sretan Praznik rada. Zabavite se i bjež'te u prirodu - naređujem
Budite mi dobro
& 
Post je objavljen 30.04.2010. u 17:36 sati.