Stisnite zube i izdržite: uvodni citat je ipak kratak.
»Kurikulumski pristup koji zamjenjuje prenošenje znanja razvojem kompetencija standardiziran je i omogućuje mjerenje odgojno-obrazovnih postignuća na nacionalnoj razini te vrjednovanje stvarno postignutih rezultata, a odgojno-obrazovnu politiku usmjerava na stalno unaprjeđivanje i poboljšanje sustava. Usmjerenost na učenička postignuća omogućuje učinkovitije vrjednovanje i kontrolu stvarne ostvarenosti postavljenih ciljeva na nacionalnoj razini, vanjsko vrjednovanje, i školskoj razini, unutranje vrjednovanje i samovrjednovanje.«
Dio je ovo govora jednog od srednjerangiranih činovnika Ministarstva obrazovanja. Treba li se nadati da će ovakav pristup reformi školstva u Hrvatskoj uroditi plodom? Treba li od ljudi koji sastavljaju ovakve govore očekivati razumijevanje stvarnih svakodnevnih problema s kojima se nastavnici susreću? Treba li očekivati da ovo itko ozbiljno shvati?
U prošlom postu – pročitajte ga ako već niste – spominjani kolega Gatto, u dijelu u kojem govori odakle bi trebale krenuti promjene, kaže sljedeće:
»Zato nije vjerojatno da će se dogoditi pozitivne promjene usmjerene s vrha: to bi zahtijevalo političku hrabrost muškaraca i žena koji imaju veliku korist od postojanja masovnog školovanja i radna mjesta… To je dilema…koja praktički zahtijeva da reforma dođe odozdo, ne odozgo; od milijuna postupaka produktivne sabotaže roditelja i učenika i, da – nastavnika poput mene. Moramo se ponašati kao plemeniti termiti kopajući postojeću strukturu dok se ne rastoči pod vlastitom nepokretnom težinom: moramo ohrabriti ljude u školi da sabotiraju sustav praveći se da to ne čine«.
Post je objavljen 28.04.2010. u 19:45 sati.