U duši mi zrcali se sa proplanka tisuć' kapi,
Rano jutro, zvuk tišine, srebro prosula je rosa.
Svježinom se ovom krijepim kad duša za mirom vapi,
Pa odriješim srcu krila kroz to vrijeme da me nosa.
Pred očima moje selo bljesne na tren u proljeće;
Voćke rane, rascvjetane, brežuljke beharom kite.
Kroz proplanke razbuđena rječica se brže kreće,
Vrbam želeć' prišapnuti tajne ispod leda skrite.
Bijah malen, al se sjećam, s mamom pođoh toga jutra,
Šarulju da na livadu pripustimo paše sočne,
Pocupkujuć' bosih nogu, s namazanom kriškom putra,
Stadoh žudno upijati blage zrake te istočne.
Baš u tom je iza brijega ogranulo sunce blago,
Stidljivo je obasjalo kapljice u travi, rosu,
Lagan mi je povjetarac raščupanu kosu drago,
Dok sam u gaj žurio se „dobro jutro“ nazvat kosu.
A u to je već i mama odmjerila Šari pašu,
Pa kroz jutro s cvrkutanjem ritmičan se osu zvuk.
Još ju gledam gdje joj ruke, kuckajuć' u kolac, mašu,
Dok leđa joj povijena tvore rada slavoluk.
Životna me rijeka davno istrgla iz moga sela,
Lupajući obalama plašila me novim virom.
Al poplavit nije mogla u srcu mi toga vrela,
Dragih, toplih uspomena, što mi dušu pune mirom.
Svježinom se ovom kupam, kad mi duša spokoj vapi,
Kad strahovi i zahtjevi urote se da me plaše.
Sklopim oči, dugo ćutim sa proplanka drage kapi,
A u mašti gledam selo, cvjetnom granom gdje mi maše.
Duško Jelaš
Post je objavljen 27.04.2010. u 19:03 sati.