Marketing
Beeing an artist in the stupid world?
Uploaded with ImageShack.us
oh yes!
Što imam od toga da šetajući gradom slučajno okom uhvatim djevojku koja šepa i pohlepno proždire muffin od čokolade? Okom, fotićem, bilo čime? Jel dovoljna ta mogućnost hvatanja sličnih stvari (i kasnije izlaganje u pričama, pjesmama, fotografijama, slikama) da bih se ja ili možda netko drugi nazvao umjetnikom?
Ponekad mi se čini da su umjetnici oni koji nisu uspjeli, koji nisa znali što i kako sa sobom koje pak dijelimo na one koji su ipak uspjeli prodati maglu pod bubrege svojom "umjetnošću" te postati uspješni (bogati) i slavni, ali i one koji ni za to nisu imali dara pa ih je pojela depresija, tuga, jad i bijeda. Svakako najiritantniji su oni koji se smatraju umjetnicima, pišu stvari bez dubine i time misle da su iznad svih kategorija kako umjetnika tako i neumjetnika.
Oni žive za osjećaje, za trenutak, za ono što lebdi u zraku, a ne može se svesti na posao blagajnice u dućanu dok ispisuje račun, na pečatiranje pisama službenice u banci ili ovjere javnog bilježnika u uredu punom fikusa, kako živih tako i poluživih, na potez skalperom kirurga koji mora otvoriti nečiju utrobu.. oni žive dakle za nešto što ne postoji, za nešto nematerijalno, uzvišeno. Nešto što se pokušava dočarati brdima riječi, boja ili tonova, ali što te neće nahraniti ako si gladan ili napiti ako si žedan. To je nešto o čemu možemo svi skupa lijepo razmišljati ukoliko nas ne grize egzistencijalna kriza.
Postoje osjećajniji koje nije briga što će drugi misliti o njihovoj umjetnosti i za mene su oni "oni pravi". Jednostavno svoju nutrinu moraju negdje isprazniti jer ih toliko "boli" da "obične" stvari i poslove nisu skloni /sposobni obavljati. Njihova je nutrina usuđujem se reći posebnija jer je glasnija od nutrina nas ostalih.
Poznam tako "umjetnicu" koja se brzo navikla na Chanelov ruž, skupa vina i šampone isključivo iz apoteka, bijelu ribu u restoranu, belgijska piva, Versaceovo posuđe te Svilantovu posteljinu.
Oh yes.
Okružena tim divnim materijalnim stvarčicama nekako je prestala biti inspirirana za tugu i bol, malo je kopala internetom jedno vrijeme u potrazi za lošim vijestima u nadi da će je tuđa bol malo inspirirati, pa je shvatila da nema smisla. Jer da nju za druge nije briga, a da je inspirira samo vlastita bol (koju neželi izazivati pa je razvila fantastične obrambene mehanizme, lucky her!) te se jednostavno prebacila u kritičarku tuđih "umjetnina"..
Ako pojednostavnite stvari na slijedeću dvojbu: Bol ili Chanel? vrlo brzo vam postane sve jasno. Tko bi lud odabrao bol, a na policama su najnoviji Chanelovi ruževi u prekrasnim proljetno-ljetnim nijansama koje ktome još reklamira Vanessa Paradis. Ako naime odaberete Chanel ruž možda prizovete time i samog Johnny Deppa (ili neku varijaciju na temu)?
Be stupid! jedan od provokativnih natpisa Dieselove kampanje. Ja tu majicu moram imati! Platiš da nosiš natpis da si glup. A Dieselovo je pa je odmah fora. Mora da se netko od njihovih ključnih ljudi kladio: "Želite li uistinu znati koliko smo mi uspješni i koliko su ljudi glupi? Napravite kampanju kojom promovirate glupost i postat će MUST HAVE! Ako linija podbaci, dajem otkaz!"
Kako god, možda sam gluplja malo pa ću spadati u one koji bi majicu kupili jer je svaćam provokacijom koja postavlja pitanje: Dobro tko je tu glup? A tko pametan? I da li je pametan zapravo glup? Ili je glup zapravo pametan? (Jel prije bilo jaje ili kokoš?)
I dizajneri Be stupid kolekcije su umjetnici. I to uspješni. I materijalno, a i nematerijalno. Nisu doduše kao Chanelov ruž, koji daje neki skupocjeni touch na vrle wannabe umjetničke usne koje zapravu vrište "gledajte me kako sam cool, a još prepoznajem prave vrijednosti današnjeg tako odvratno konzumerističkog društva!".
(Chanel ne spada u konzumerizam reći će ona, to je klasika!)
Oh yes!
Ima nas svakakvih. Nije biti glup odnosno pametan ono najgore u/na nama.
Ima nešto i u umjetnosti.
Post je objavljen 27.04.2010. u 00:43 sati.