Strah me i sakrijem se od njega. Zamotana u veo stojim iza stupa i promatram sa balkona njegov susret sa djevojkom koju sam podmetnula da predstavlja mene. Ljepšu i sigurniju.
Nešto razgovaraju, ona kima glavom a moje oči su samo na njemu. Drhtim od uzbuđenja, straha, izazova i čekam da ode jer postaje nepodnošljivo da je ovdje a ja ne mogu do njega.
On odlazi.
Ona dolazi do mene sa raširenim, zaljubljenim očima. Predivan je, kaže, trebali ste ići. Otjeram je pokretom ruke i krenem niz stepenice moga dvorca.
Izdahnem, i kažem sama sebi u bradu dobro da ništa nije shvatio ali On stoji na stepenicama i gleda me. Shvatio je moju varku.
Kako, kako ste znali... pokušavam izgovoriti ali njegov poljubac mi zatvara usta. Tijelo mu je toplo, privio me uz sebe, želim živjeti zauvijek u ovom trenutku.
Ramena su mu široka, ne govori ništa ... samo me gleda kao da sam jedina na svijetu što me zbunjuje. Želi me i ja njega. Dvorjani gledaju kako trčimo hodnicima, tražimo neku udaljenu skrivenu odaju.
Vodim ga za ruku, zaljubljena sam no ono ljepše osjećam se voljenom i to mi zamućuje razum.
U sobi smo pred velikim krevetom. Ljubi me sa strašnom željom, skidam mu košulju i on skida mene. Nije me sram i prepuštam se. O ničemu ne razmišljam, na nekom toplom valu plovim naokolo kroz njegove ruke oslonjena na ta snažna ramena. Ne želim da prestane. Ne želim da prestane.
Ne želim da ....