... već deset godina, po našem ovozemaljskom vremenu, negdje među anđelima na Nebu, po našim ovozemaljskim slikama. I tu obično prestaju naša razmišljanja o njezinoj sadašnjosti ili budućnosti (opet naši pojmovi). Više se bavimo sobom otkada nas je napustila, o tome kako nam je ostavila prazninu, tugu, bol. Povremeno se sjetimo i zaplačemo, pokušavamo ju ne zaboraviti, nju tako jedinstvenu, čije mjesto ne prepuštamo lako.
A ona je bila puna života i humora, puna veselja, pa nam se to onda čini još više tragičnim. Njezina djeca sjećaju je se samo mutno i po fotografijama, moja djevojčica ju nije nikada upoznala, premda moli za nju prije spavanja.
I opet razmišljamo o nama...
A ja danas želim razmišljati samo o njoj, o njezinoj duši koja možda lebdi, a možda je u nekom potpuno drukčijem obliku od bilo kojeg, koji sam u stanju zamisliti. Osjeća li nas na neki način?
Kako provodi ono što mi zovemo vrijeme? Postoji li još uopće, osim u našim sjećanjima? Opterećuju li i nju ta vjerska pitanja ili je uronjena u svijet bez dvojbi, nedoumica, nesigurnosti?
Želim o njoj razmišljati bez tuge, jer sam odtugovala.
Isprobavam još jednom mogu li prepričati naš zadnji susret bez da zaplačem - Nekoliko dana prije smrti, u zadnjem stadiju raka, koji je već prešao i na mozak, na bolničkom krevetu zamolila me da popijemo zajedno čašu šampanjca.
Danas znam da je to bio trenutak kada sam nesvjesno odlučila biti s umirućima zato da naučim kako biti uz njih. Tada nisam znala, danas bih otišla po šampanjac i ispila ga s njom. Ipak sam joj rekla kako ju jako volim, a ona me pogledala duboko u oči i zahvalila.
Evo, napisala sam i nisam zaplakala. Ne zato što to ne bih htjela ili zato što sam zaboravila, otvrdnula. Polako shvaćam tajnu...
Otkad su moj posao i ispraćaji umirućih, doživljavam taj pogled često. I znam ga uzvratiti. Neki me uopće ne razumiju, ne shvaćaju kako to mogu raditi. Samo zato što nisu dublje zagrebli.
Baš zato što neizmjerno volim život, osjećam potrebu upoznati ga i bez straha živjeti.
Čak i ako to podrazumjeva ponovno oživljavanje slike moje pokojne šogorice, koja me prije smrti moli da zajedno popijemo šampanjac.
Danas pijem za nju, nazdravljam za njezin život negdje drugdje i naš ovdje.
Bojim se samo za sve moje drage, koji su je poznavali i koji će čitati ovaj tekst... možda će ih rastužiti, možda će zaplakati.
Ali suze su dobre, čiste dušu, a kad jednom budu isplakane, opet rade mjesto za osmjehe. I onu pravu sreću, koja je po meni moguća tek nakon potpunog suočavanja s tugom.
U tvoju čast, draga moja... smijem se danas s tobom, ne zato što si umrla, već zato što živiš... Zauvijek.
Bezbroj puta si me nasmijala do suza, dok si bila tu, s nama. A sada je vrijeme da me kroz suze nasmiješ...
Nazdravljam u tvoje ime! Ispijam šampanjac koji prije nismo uspjele ispiti.
Post je objavljen 25.04.2010. u 17:57 sati.