-Dečki, možemo mi to. Jeste spremni?- nasmijala sam se sjedeći u krilu našeg bubnjara Žaca. Nalazili smo se u backstageu jednog showa u Italiji. Sve je ovo bilo tako nestvarno. Mi smo praktički još klinci. Sven ima dvadeset, Žac devetnaest kao i Oton, Jura dvadeset i jednu, a ja osamnaest godina. Svi smo tako mladi i jedva da smo završili školu. Imala sam sreće pa sam bila napredna i preskakala jednu godinu srednje. I sada smo tu. Veliki i poznati rock bend koji se upravo sprema izaći na pozornicu i rasturiti cijelu publiku svojim hitom Right Where We Need To Be. Ponekad se pitam je li ovo stvarno ili je sve samo san iz kojeg ću se probuditi u najuzbudljivijem trenutku. Ova pjesma je odjeknula čak do Amerike tako da nas nakon europske čeka i američka turneja. Turneja još nije ni počela, a već nam govore da su karte za neke lokacije rasprodane. Ali doslovno rasprodane do te mjere da se ne može naći mjesto ni za velike ljude. Svi smo veoma uzbuđeni zbog svih nastupa...pa tako i zbog ovog.
-Naravno da možemo. Ipak smo mi Alternativa!- Sven se nasmijao, a Oton je skliznuo sa stolca.
-U jebote!- svi smo se nasmijali njegovoj reakciji. Žac je počeo bubnjati po zraku, a ja sam počela šuškati ustima pokušavajući proizvesti zvuk bubnjeva. Uskoro smo se svi počeli smijati i zabavljati, a u svima je trema rasla svakom minutom sve više i više. Jura je cijelo vrijeme šutio, samo se smješkajući ili eventualno smijući kada bismo svi to činili. Naime, našem basistu je trebala dupla doza koncentracije dok je gospodin glavni gitarist samo zafrkavao sve oko sebe. Svena je to najviše smirivalo. Oton se svako malo morao oduprijeti želji da pucne prste jer mu to nitko ne preporučuje par minuta prije izlaska na scenu gdje će morati svirati gitaru. A ja? Ja sam bila savršeno u neredu! Spremala sam se fanovima pokazati novu boju kose. Plava s ljubičastim šiškama. Kosa mi je inače bila do ramena i često sam eksperimentirala s bojama kose. Zbog toga i headbanganja često su me uspoređivali s Hayley Williams, ali svatko dovoljno normalan vidi da te usporedbe nemaju puno smisla. Tako to vidi i ona. Već je par puta javno rekla da joj se sviđa moj stil i kada smo se prvi put vidjele, na našem prvom posjetu Americi, slikale smo se dok smo zajedno potpisivale CD-e naših novih albuma, njihovog Brand New Eyesa i našeg I'm SOO Awake, za privatne Facebook i Twitter profile. Odtada smo u stalnom kontaktu.
-Ljudi, još pet minuta!- viknuo nam je čovjek u crnoj majici kratkih rukava s velikim sklopom slušalica i mikrofona na glavi. Zatim se vratio svojoj poziciji, stajanju vrlo blizu scene i kamere.
-Eto, djeco, to je to. Tamara, goni mi se iz krila!- Žac me pokušao izgurati iz svog krila, ali ja se nisam micala. Počela sam se praviti da meditiram. Pet minuta je prošlo nevjerojatno brzo.
-Vrijeme je!- ponovno nam se obratio onaj čovjek. Još uvijek sam se pravila da meditiram pa je Sven mirno došetao do nas dvoje i stao ispred mene na sekundu. Pogledala sam ga otvorivši jedno oko. Podigao je obrve, zgrabio me i prebacio sebi na rame.
-Što radiš?- viknula sam, a on se zatrčao prema vratima. Počela sam vrištati, a ljudi koji su išli za nama su se smijali. Sven je izletio na pozornicu i spustio me na pod, bolje rečeno, polegao me na pod, a cijela se publika udrila smijati. Svi su znali da smo mi prilično šašavi pa se ovakvo što dalo i očekivati od nas. Naravno, ubacili su reklame prije nego što smo mi istrčali tako da ovaj incident nije imao televizijske razmjere. Svi smo se postavili na naša mjesta dok je rulja vrištala. Uspjela sam primjetiti par transparenata s velikim slikama nas ili nekim natpisima na hrvatskom. Lošem hrvatskom, bolje rečeno. Uskoro je onaj isti muškarac prstima počeo odbrojavati sekunde do početka snimanja. Kad smo došli do nula Žac je 4 puta lupio štapom o štap, a Sven viknuo One, Two, Three, Four! Zatim su počeli svirati. Uvijek smo išli live, nikad na playback. Počela sam se ponašati kao uvijek na sceni i uskoro je sva nervoza nestala. Uvijek sam imala posebnu presvlaku za mikrofon. Bila je u boji moje kose. Sada je to bila bijela (jer je ovo bila vrlo svijetla nijansa plave) s ljubičastim prugicama. Zebrasti mikrofon, nema što. Publika je znala apsolutno svaku riječ pjesme i to me iznova oduševljavalo. Svirali smo potpuno opušteno, baš kao što smo to činili svaki puta. Za nekih tri do četiri minute pjesma je završila, a ja sam se zahvalila publici u ime cijelog benda, točno onako kako su to veliki pjevači činili. Naklonila sam se zajedno s dečkima. Zatim nas je voditeljica pozvala da sjednemo na trosjed pored nje. Bila sam užasno niža od dečkiju. Visina mi je bila negdje oko 162 centimetra i to mi je bio veliki minus, ali i plus u bendu. Dečki su bili svaki po najmanje 180 cm. Kad smo se približili povišenom kauču Sven se nasmijao i stavio ruku ispred mene.
-Mislim da ćemo imati problemčić ovdje.-, rekao je tečnim engleskim, a prevoditeljica je prevodila sve to s mikrofonom u ruci za publiku i voditeljicu.
-Kakav problem?- pitala je ova na talijanskom, a prevoditeljica prevela na engleski.
-Tamara nam je malo preniska, neće moći nogama dotaknuti pod.-, nasmijao se i zavalio na kauč, a ja sam ostala stajati.
-Oh, donesite nešto ovamo.-, ovacije smijeha su prožimale publiku i dečke na kauču.
-Ne, stvarno nema potrebe- odvratila sam odmahujući rukom kad sam čula prijevod, -Sjest ću i prekrižiti noge...ili već nešto!- nasmijala sam se i sjela na kauč prekriživši noge. Uslijedio je prilično dosadan intervju, ispitivala nas je o našem prijašnjem albumu koji smo izdali prije dvije godine, ali nije bio toliko uspješan.
-Definitivno nam je postavio temelje u glazbi. Iako smo mi jedan bend koji nije ograničen žanrovima i jednostavno sviramo ono što volimo, može se reći da je naš prvi album postavio temelje našoj glazbi.-, Sven je odgovorio. Veliki plus cijelom bendu je bio taj što smo svi vrlo dobro znali engleski pa nismo imali problema sa sporazumijevanjem u stranim emisijama i medijima.
-Hoćete li ovom turnejom posjetiti i naš grad Rim?- bilo je pretpostavljam posljednje pitanje.
-Ne znamo još za sigurno hoće li to biti Rim, no Italija nam je definitivno u planu. Vidjet ćete sve za nekoliko dana kada objavimo službene datume na našoj web stranici.-, odgovorila sam, a Oton mi je oteo mikrofon.
-Stay tuned!- progovorio je na što je nekolicina djevojaka počela vrištati. Mi ostali smo se nasmijali, a Žac je pružio ruku prema mikrofonu, a Oton mu je dao pet koji Žac nije tražio što je izazvalo još jače vriskove i smijeh publike. Nakon toga mu je dao mikrofon.
-I pogodite što! Slobodan je!- Žac se nasmijao na što mu je Oton opalio čušku.
-Evo, kad smo već kod vrištanja, što mislite o Tokio Hotelu...-, nije ni dovršila, a publika je počela vrištati i skandirati, -...dakle...-, samo je raširila ruke.
-Hah. ŠTO VI MISLITE O TOKIO HOTELU?- zaderala sam se prema publici koja je zavrištala još jače! Nasmijala sam se i sjela natrag na kauč.
-Oni inače nisu naša vrsta glazbe, tako da ne pratimo baš što se događa s njima, ali mislim da su dečki vrlo dobri u svom poslu.-, Jura je jedva dolazio do riječi dok se publika nije stišala. Dečki su kimali glavom slažući se, a ja sam se samo smješkala.
-A ti, Tamara?- pogledala me nasmješivši se lažno za kameru.
-Ja? Ma ja vam pratim svaki njihov pokret!- našalila sam se i izazvala ovacije smijeha i vriskova, -Ne, šalim se. Inače ne razmišljam o njima previše tako da ni nemam neko mišljenje. Iako, mislim da su oni jako dobar bend. Svaka čast dečkima.-, nasmješila sam se. Kasnije su nas pitali naravno i za Hayley, odnosno moju takoreć sličnost s njom što smo naravno negirali. Na kraju intervjua su se Sven i Oton zatrčali u publiku i podijelili par intervjua, a Jura, Žac i ja smo pozirali za neke fanove koji su slikali cijelu stvar s obzirom da je fotografiranje bilo dopušteno posebno danas. Nakon svega smo se duboko naklonili publici i napustili binu.
-Ideš. Ovo je bilo baš zakon!- nasmijao se Žac.
-Da, samo me ubiše oni reflektori, jebem im mater.-, Oton je obrisao čelo, a mi se svi potiho nasmijali. U backstageu su nam svi čestitali na izvrsnom nastupu, a mi smo se skromno držali zahvaljujući im svima. Ipak smo mi samo hrpetina dječurlije koja je pustom igrom slučaja dogurala do gdje smo sad. Očistila sam svu šminku s očiju gledajući se u zrcalo. Ova kombinacija boje kose mi je baš stajala. Slagala se s mojim prljavo plavim očima. Ionako ću vjerojatno vrlo brzo promijeniti boju. Prirodna boja kose? Toliko sam ju puta bojila da se ni ne sjećam. Iako, nikad ne koristim stvarne boje. Obično su to uvijek sprejevi i šamponi. Na taj način mogu svaki dan promijeniti boju kose i to mi se sviđalo.
-Tami...ajmo!- začula sam poznat glas iza sebe. Jura me dozvao. Pokupila sam sve svoje stvari iz gerderobe i izašla van. Tamo sam se sastala s dečkima pa smo svi zajedno krenuli prema izlazu. Ispred stražnjeg ulaza se skupila nekolicina fanova i svima smo podijelili autograme i slike. Bili smo relativno novi u ovome i nikada nam nije bilo dosta fotkanja i potpisivanja. Nakon toga smo uskočili u crni kombi sa zatamnjenim staklima i krenuli prema hotelu. Ondje smo se rastali. Dečki su otišli u svoje, a ja u svoju sobu. Bile su udaljene par metara s obzirom da smo svi na istom katu i u istom hodniku. Bacila sam jaknu i torbu na krevet, a zatim se odmah ulogirala na Facebook, Twitter i slično kako bih provjerila sve ono što preko iPhonea nisam mogla. Isto tako sam se još jednim statusom zahvalila svima koji su danas bili u publici i koji su nas gledali preko malih ekrana. Pročitala sam nebrojeno fan poruka. Za oko mi je zapela jedna.
Draga Tamara,
Molim te, pogledaj ovu web stranicu. Nakon toga mi se, molim te, javi i kaži svoje mišljenje.
Nadam se da ćeš ovo pročitati jer sam ti ostavila na svim profilima. Čak i na službenoj web
stranici. Ne zaboravi javiti i dečkima ;)
Pozdravlja te Ruth.
Otvorila sam link koji mi je poslala...
Post je objavljen 25.04.2010. u 17:28 sati.