Iznad neba skupio se oblak boli i prosuo u pljusak koji je sinoć padao na dio globusa gdje zauzimam mjesto.
Ispod mene noć se uspinjala i oduzimala komad po komad tijela, skrivala ga u svoj mekani tamni plašt i odvodila u koridore vlažnih zidova, mokrih staza zaraslih travom i zatvorenih vrata.
Mekim pokretom duše pomilovala sam te u daljinama snova, a iz neizlistanog drveta nikad nije iznikao cvijet.
Daleki smo... sami... veže me taj zaljev gdje se osjećam spokojno, distancirano od života i sebe same u sebi.
Nisam znala za kraj koji se vidi na dalekim horizontima kao tanka crta Sunčevog izlaska.
Noć je dodirnula usne, osušila ih i nestala, a mekane tamne noći, te moje poznate prijateljice, sve više stežu vrat gdje visi ogrlica pitanja bez odgovora.
Duša je opet mekano pomilovala tvoje lice, spustila plahovit poljubac na te plave oči i nestala u daljinama.