kradljivica knjiga.
ne filozofira mi se o ljudima.
pisem. u zadnje vrijeme puno pisem. pisem pod satom hrvatskog. satom lektire. satom logike. kratka pricica. nadovezana na onu prije napisanu. svidja mi se.
dobro je sto puno pisem. dobro je sto pisem na papiru. zajeb je ako krenem pisati na kompjuteru; stvori se ona neka barijera... barijera koja se zove previse razmisljam. razmisljam o svakoj napisanoj rijeci. nista mi se ne cini dovoljno dobro. na papiru nije tako. na papiru je puno lakse, samo pustis da rijeci slijecu na papir.
dovukla sam ga na trg samo na 5 minuta. a do tamo mu treba pola sata. bilo mi je krivo, al kad je zaboravan. nije mi bilo hitno. ali sam svejedno to ucinila.
da li sam mu trebala predloziti da se prosece sa mnom?
sumnjam. sumnjam da bi mu se dalo. iako, tko zna.
:)
ne ucim madjarski vise tako... energicno. idem polako, s onom curom. polako. ponekad mi je dosadno na tim satovima - imam osjecaj da sam stala u razvoju jezika. a sto zapravo nije istina. tj. da, je. istina je. stala sam na jednoj razini. ali ispod te razine je bilo mnogo rupa. koje se sad popunjavaju.
govor mi je jos uvijek slabiji. ali to je vjerojatno sasvim logicno.
ionako mi je draze pisati nego pricati.
nisam leventea cula dugo. ali samo zato sto mu nisam odgovorila na PM. ne da mi se. a trebala bi. sad cu.
You were my first love
The earth moving under me
bio je jednom jedan lik. zvao se max. kradljivica knjiga me podsjetila na njega. zivi u belgiji. on je tipa dino jelusic kod nas. mlada pjevacka zvijezda. mislim, mlada. sad ima 19.
bila sam luda za njim.
i ne, on nije bio moja prva ljubav. Ovaj sad je.
2 godine.
- burzum... zaboga, to nije muzika.
- znam. *smjesak*
is it the time for us? ...no. our time has never come. or will it ever come. sometimes i feel bad because of it. and sometimes not. maybe it has to be like that? maybe you had to walk into my life, for i had to find something? find something... what is that something? because i hadn't found anything so far.
no. don't take this like something... depressive. it isn't, although it may seem like. these are just my thoughts. expressed in english.
i like writing. in everything i wrote, you can find at least one bit of myself. i wrote lots of poems concerning him. enough, actually. there is a poem, for him, in which i admit everything to him. everything that i'm /*or i was*/ afraid to say to him. does that sound pathetic? of course it does. i can tell everyone what i feel, but he is another story. why?
um. yeah. i know. :)
neke rijeci je tesko izreci. neke se izlizu od previse izgovaranja. a neke se pak nikad ne izgovore. takvo je to. for you.
Post je objavljen 24.04.2010. u 23:12 sati.